19. 11.2017. 

33. NEDJELJA KROZ GODINU (A)

 Sv. Mise u Danilu u 10,00 sati; u D. Birnju u 11,15 sati



Prispodoba o talentima koju smo čuli u današnjem Evanđelju (Mt 25, 14-30) još je jedna u nizu prispodoba u kojoj je Isus pokazao sposobnost da promatra ljudski zemaljski život, te da kao zornu sliku uredno primijeni na ono što se događa u duhovnome. Tako je ispričao prispodobu o gospodaru koji odlazi na put, te svojim slugama stavlja na raspolaganje svoj imetak, sukladno njihovim sposobnostima. Tim potezom on im čini uslugu, jer im daje na raspolaganje određena sredstva kojima mogu na vrlo povoljan način podići razinu vlastitoga života. To je kao da danas netko nenadano dobije povoljan kredit kojim se može upustiti u posao, te onda i ostvariti određenu dobit. I doista, dvojica slugu koriste šansu te sukladno svojim sposobnostima i mogućnostima koje su im se pružile darom tog početnog kapitala, uspjeli su steći dodatnu zaradu. Posljednji pak od slugu, ne želeći riskirati i bojeći se neuspjeha, odlučio je zakopati novac i ne upotrijebiti ga.

Isus je vidio koje su posljedice, to jest znao je da su posljedice straha i bijeg od ulaganja u poslovnome svijetu pogubne. Tko se boji ulaganja i ne razumije zakone tržišta, bolje da ne ulazi u takvu utakmicu, već da se iz nje povuče. Jer se u toj utakmici događa bespoštedna borba koja kasnije završi da onaj veći pojede manjega, te se dogodi ono što je gospodar izrazio svojim komentarom: Uzmite stoga od njega talent i podajte onomu koji ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnog slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.

Kako vidimo, stav gospodara iz prispodobe je nemilosrdan. On ne oprašta beskorisnom sluzi, kojega još naziva zlim i lijenim. Nama se, međutim, zapitati nije li ovaj gospodar okrutan i nemilosrdan, te zašto Isus staje ne njegovu stranu, a osuđuje ovog slugu? Nije li se trebao sažaliti nad njim kao najslabijim, te nije li trebao razumjeti njegov strah od ulaganja i od bespoštedne konkurencije koje se i on sam prepao? Nije li Isusovo promišljanje trebalo biti drukčije od promišljanja ovoga svijeta koje se vodi gore spomenutim stavom: Tko ima još će mu se dati, a tko nema oduzet će mu se i ono što ima? A navikli smo da je Isus na strani slabijih i ugroženih, a u ovom slučaju to je ovaj posljednji sluga s jednim talentom. On najmanje prima i najslabije se snalazi, te je izložen i najvećoj pogibelji, a izložen je i kasnijem nemilosrdnom zaključku i postupku.

Kao odgovor na ovaj problem možemo reći da Isus ne čini drugo, već samo promatra zakonitosti života, a koje su neumoljive. S time da on ne misli na zemaljska dobra, niti bi uživao da netko doživi investicijski krah i gubitak dobara, premda je i to gotovo redovita pojava našega društva u kojem se živi sukladno logici konkurencije. Isus se, naprotiv, služi ovom pričom da skrene pozornost na vječna, to jest nebeska dobra koja mi ljudi počesto zaboravljamo, a to je kao da ih zakopavamo kao ovaj sluga svoj talent. Pojedinac, društvo i narod koji ne vidi više ni dalje od ove zemaljske stvarnosti, koji se za nju grčevito uhvatio, nije poput dvojice slugu koji koriste svoje talente i stječu druga dobra, već sliči sluzi koji se boji upotrijebiti darovani mu talent. Društvo u kojemu danas živimo, društvo je koje je u strahu od onoga što bi se dogodilo da upotrijebi svoj duhovni potencijal, a to su gospodarevi talenti. Radije to sve zakopava, misleći da će tako biti jednostavnije, te da će njegova odgovornost biti manja u kasnijem razvoju situacije. Društvo u kojem danas živimo, društvo je koje računa samo na zemaljske mogućnosti i sposobnosti, te odbija ono Božje ulaganje u svijet, kojim on preko nas želi stvoriti bolji i sigurniji svijet. Stoga se i današnji čovjek, a s njime i mi kršćani, odlučuje radije zakopati svoje duhovno blago, nego ga upotrijebiti da izvrši preobrazbu zemlje preobrazbom svoga života.

Stoga vidimo danas i kod pojedinaca strah od vjernosti Bogu i strah od dosljednosti njegovoj riječi. Radije se zadržimo na tome da zadovoljimo neke religiozne forme kršćanskoga života, nego da iskoraknemo na put osobne vjere i odgovornosti pred Božjom riječju i vrijednostima koje izviru iz njega. Redovito mi ljudi sebi zacrtamo neku vrstu života kojim želimo živjeti, te počesto budemo i svjesni da bi nas dosljedna vjernost Bogu vodila drugim putem i od nas tražila neke preinake, pa stoga i mi skrivamo taj darovani talent i svaki poticaj Duha odbacujemo idući tvrdoglavo svojim ljudskim putem. Osjećamo strah od otvaranja životu i vrednovanja kršćanskog života kao talenta koji nam Bog povjerava da nas njime obogati, te se stoga i u naše vrijeme događa da najčešće nema razlike između života vjernika i nevjernika, a trebala bi postojati. I mi smo se dali uvjeriti manipulacijama moćnika ovoga svijeta da nas život ugrožava, a sada u našoj domovini možemo vidjeti rezultate: zemlja ispražnjena i raseljena, obitelji opustošene i besperspektivne, a nad nama visi mač pritiska onih koji dolaze sa strane te ih se bojimo kao ugroze i opasnosti. Ako je vizija svijeta koji nam je nametnuo suvremeni potrošački mentalitet ispravna, zašto onda ovakvi rezultati i zašto tolika nesigurnost i strah pred životom? Nije li trebao biti stvoren bolji i sigurniji i mirniji svijet?

Zato nam je ova prispodoba prigoda da se preispitamo, te da zdušno prionemo uz duhovne talente koje nam je naš Otac nebeski povjerio kao blagoslov i dar, a ne kao kušnju za propast. Budimo odvažni i otvorimo se njegovim poticajima kako bismo već sada uživali u izobilju njegovu pomoć i zaštitu, jer mu nije cilj išta nam oduzimati, već nam pomoći da posjedujemo na pravi način. Ne bojmo se iz njegove ruke primiti milosni talent, jer njegovim dosljednim i vještim korištenjem na zemlji stječemo naposljetku obilje života vječnoga u nebu.

Dr. Ivan Bodrožić

Utorak, 13. lipnja

SVETI ANTE

Sv. Misa i procesija u Kraljicama u 11,00 sati

Popodnevna sv. Misa, blagoslov djece i cvijeća u 18,00 sati

Riječ je o jednom od najomiljenijih svetaca u čitavoj Katoličkoj crkvi, kojega se časti ne samo u Padovi, gdje je podignuta prekrasna bazilika u kojoj se čuvaju njegovi posmrtni ostaci, već i u cijelom svijetu.

Svetac-cijeloga-svijeta

Sveti Antun Padovanski rodio se u Lisabonu u plemićkoj obitelji, oko 1195., i na krštenju je dobio ime Fernando. Stupio je među kanonike koji su opsluživali monaško pravilo svetog Augustina, najprije u samostanu Sv. Vincenta u Lisabonu a potom u samostanu Svetog križa u Coimbri, čuvenom kulturnom središtu Portugala. Posvetio se sa zanimanjem i žarom proučavanju Biblije i crkvenih otaca, stekavši potrebno teološko znanje koje je plodonosno primjenjivao u svom poučavanju i propovijedanju.

U Coimbri se zbio događaj koji je označio prekretnicu u njegovu životu: ondje su 1220. godine bile izložene relikvije prvih pet franjevačkih misionara, koji su otišli u Maroku i ondje podnijeli mučeništvo. Njihov je život duboko dirnuo mladog Fernanda i u njemu se rodila želja da ih nasljeduje i pođe putom kršćanske savršenosti: zatražio je tada da istupi iz augustinskih kanonika i da postane manji brat. Njegov je zahtjev prihvaćen i on se, uzevši ime Antun, uputio u Maroko, ali je Božja providnost odlučila drukčije.

Zbog bolesti je bio prisiljen vratiti se u Italiji te je, 1221. godine, sudjelovao na glasovitom “Kapitulu na rogožinama” u Asizu, gdje se susreo također sa svetim Franjom. Nakon toga je neko vrijeme živio u potpunoj skrovitosti u samostanu u blizini Forlija, na sjeveru Italije, gdje ga je Gospodin pozvao u drugu misiju. Pozvan, sasvim slučajno, propovijedati na svećeničkom ređenju, pokazao je da je obdaren takvom učenošću i govorničkim umijećem da su mu poglavari povjerili zadaću propovijedanja.

Započeo je tako u Italiji i Francuskoj apostolsko djelovanje koje je bilo tako snažno i djelotvorno da je naveo brojne one koji su se odijelili od Crkve da se ponovno vrate na pravi put. Bio je također jedan od prvih, ako ne i prvi učitelj teologije među manjom braćom. Počeo je predavati u Bologni, uz Franjin blagoslov, koji je, prepoznavši njegove kreposti, poslao Antunu kratko pismo, koje započinje ovim riječima: “Bilo bi mi drago da braću poučavaš teologiji”. Antun je udario temelje franjevačke teologije koju su njegovali veliki mislioci a koja je imala svoj vrhunac sa svetim Bonaventurom iz Bagnoregia i blaženim Duns Scotom.

KruhNakon što je postao provincijalnim poglavarom manje braće iz Sjeverne Italije, nastavio je službu propovijedanja, vršeći je naizmjenično sa službama vezanim uz vođenje provincije. Po završetku službe provincijala povukao se u blizinu Padove, gdje je bio boravio već u nekoliko navrata. Nakon svega godine dana, umro je pred gradskim vratima, 13. lipnja 1231. Padova, koja ga je prihvatila s ljubavlju i štovanjem za života, odala mu je trajno štovanje i iskazala svoju pobožnost. Sam papa Grgur IX., koji ga je, čuvši njegovu propovijed, nazvao “Kovčegom Svetoga pisma”, proglasio ga je svetim 1232., između ostaloga i zbog čudesa koja su se dogodila po njegovu zagovoru.

U posljednjem razdoblju svoga života, Antun je napisao dva sveska “Propovijedi”, koja su naslovljena “Nedjeljne propovijedi” i “Propovijedi o svecima”, namijenjene propovjednicima i predavačima na teološkim studijima iz Franjevačkog reda.

Sveti Antun piše: “Ljubav je duša vjere, ona je oživljava; bez ljubavi, vjera umire” (Sermones Dominicales et Festivi II, Messaggero, Padova 1979., str. 37). Samo duša koja moli može napredovati u duhovnom životu: to je povlaštena tema propovijedi svetog Antuna. On dobro poznaje nedostatke ljudske naravi i čovjekovu sklonost grijehu. Zato neprestano poziva vjernike da se bore protiv nagnuća pohlepe, oholosti i nečistoće te, naprotiv, vrše kreposti siromaštva i velikodušnosti, poniznosti i poslušnosti, neporočnosti i čistoće.

Na početku 13. stoljeća, kada su nicali novi gradovi a trgovina doživljavala procvat, sve je više bilo onih koji su bili neosjetljivi na potrebe siromaha. Zbog toga Antun u više navrata poziva vjernike da razmišljaju o pravom bogatstvu, a to je bogatstvo srca, kojim čovjek postaje dobar i milosrdan te tako skuplja blago za nebo: “O vi bogati – tako je on opominjao – neka vam prijatelji budu… siromasi, primite ih u svoje domove. Isti će ti siromasi kasnije primiti vas u vječne stanove, gdje vlada ljepota mira, povjerenje i sigurnost te obilni spokoj neprolazne sitosti” (Isto, str. 29). Nije li možda to učenje, dragi prijatelji, veoma važno i danas, kada financijska kriza i teške ekonomske neuravnoteženosti osiromašuju brojne osobe i stvaraju uvjete bijede?

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se: 

Antun, koji je bio iz Franjine škole, stavlja uvijek Krista u središte života i misli, djelovanja i propovijedanja. Upravo to je drugo tipično obilježje franjevačke teologije: kristocentrizam. Franjevački teolozi rado razmatraju, i pozivaju razmatrati, otajstva Gospodinova čovještva, napose rođenje, koje u čovjeku bude osjećaje ljubavi i zahvalnosti prema Božjoj dobroti. Pogled na Raspetoga također nadahnjuje osjećaje zahvalnosti prema Bogu i poštovanja prema dostojanstvu osobe, tako da svi, vjernici i nevjernici, mogu ovdje pronaći značenje koje obogaćuje život. Antun tako piše: “Krist, koji je tvoj život, stoji pred tobom raspet, da se ti zagledaš u križ kao u neko zrcalo. Ondje ćeš moći spoznati koliko su smrtonosne bile tvoje rane, koje nijedan drugi lijek ne bi mogao ozdraviti osim krv Sina Božjega. Ako pogledaš dobro, moći ćeš shvatiti koliko su veliki ljudsko dostojanstvo i tvoja vrijednost… Nigdje drugdje čovjek ne može bolje uočiti koliko vrijedi kao kada se zagleda u zrcalo križa” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 213-214).

Dragi prijatelji, neka Antun Padovanski, kojega vjernici toliko časte, zagovara za čitavu Crkvu i poglavito za one koji se posvećuju propovijedanju. Neka ovi potonji, crpeći nadahnuće iz njegova primjera, trude ujediniti solidan i zdrav nauk, iskrenu i gorljivu pobožnost te učinkovitost u naviještanju.

“Ako propovijedaš Isusa, on omekšava otvrdnula srca; ako ga zazoveš, gorke ti napasti postaju slatke; ako o njemu razmišljaš, on ti srce prosvjetljuje; ako o njemu čitaš, on ti nasićuje um” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 59).

Papa Benedikt XVI.

 

 

 

Brojač posjeta

316060
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Last Week
Ovaj mjesec
Last Month
UKUPNO
114
113
358
314896
2658
4309
316060

Vaša IP adresa je: 54.196.2.131
Server Time: 2017-11-21 21:52:51