14. 07. 2019.

Sv. Misa u Danilu u 10,00 sati.

            u D. Kraljicama u 11,15 sati

            

 

Aktivirati potencijal ljubavi – razmišljanje uz 15. nedjelju kroz godinu (C)

 

U svakome od nas postoji golemi potencijal života, to jest izuzetna mogućnost djelovati na takav način da zahvaljujući svojim činima dođemo do vječnosti. Najčešće nam se, međutim, dogodi da taj potencijal ne iskoristimo u praksi, već nam ostane kao dobra teorija, ali nikad primijenjena. Eventualno te naše sile koje posjedujemo ulažemo u neke druge dimenzije života, ali počesto ne u ono najbitnije. Na ovaj ili na onaj način taj potencijal u nama se zatomljuje i guši ili se razvija na nepravilan način. Jer i kad imamo dovoljno oštroumnog rasuđivanja, ne znači da imamo i spremnosti primijeniti to što znamo.

A to se često događa zbog toga što djelovanje pretpostavlja i veće osobno uključivanje u život ljudi oko nas, kao i veću odgovornost za njih, dok nam je počesto lakše baviti se svojim poslovima i tražiti svoje probitke i užitke, umjesto da ‘gubimo vrijeme’ na tuđe probleme. I kad smo u sebi donijeli takve odluke ili zauzeli stavove, nakon toga je potrebno za njih iznaći dobra opravdanja. No mi ljudi smo tako vješti u traženju raznoraznih izgovora. Tako ‘nemamo snage’ ili pak čekamo da drugi naprave svoje, jer su oni pozvaniji to činiti. Napose očekujemo da društvo preko svojih institucija čini svoj posao, jer se mi ne želimo miješati u područje njihove nadležnosti. U nama je čak prisutan i strah da ćemo time mi sami nešto izgubiti ako izdvojimo vrijeme za potrebne. Bojimo se da ćemo izgubiti korak u utrci s drugima koji bi mogli bolje proći i otići naprijed dok se mi zaustavljamo služiti onima koji su potrebni naše pomoći. Tako onda mi vješto pronađemo šablonske odgovore za isto takve izgovore.

Ali Gospodin Isus kojemu je stalo da mi naučimo bitne stvari u životu, ne dopušta nam ovakav ležeran pristup ni svome ni tuđemu dobru. Jer to bi bilo poigravanje životom vječnim na koji nas je pozvao. S time da dolazak u život vječni nije prepušten slijepoj igri sudbine ili sreće, već ovisi o ozbiljnosti našega stava prema Bogu. Zato je Isus kao ključ života istaknuo ljubav prema Bogu, ali ne teoretsku ni ljubav iz običaja, ako bi takva i mogla postojati. Već prava i živa ljubav koja pokreće srce i dušu, osjećaje i razum, noge i ruke da idemo ususret vječnosti, ali i ususret braći. A ljubav prema Bogu nije nešto što se može ‘znati’, jer ljubav nije informacija. Ljubav uvijek pretpostavlja živi i djelatni odnos. Jer ona je tako konkretna da i ne dopušta ništa drugo nego ljubiti i biti ljubljen. Time što netko zna kako treba ljubiti Boga, još uvijek nije postigao svrhu ni cilj. Bio bi poput kuhara koji zna kako se priprema ručak, ali dok ga ne bi napravio, ne bi bilo koristi od njegova znanja.

Zato Isus i zakonoznancu pokazuje da nije dovoljno znati što mu je činiti da život vječni baštini, već to mora primjenjivati, činiti (Lk 10, 25-37). Pogotovo kad je pokazao da zna da treba ljubiti Boga svim srcem, dušom, snagom i umom, tim više bi bilo proturječje u njemu ako to ne bi primjenjivao. Zato Isus i insistira govoreći mu: To čini i živjet ćeš. Jer ljubav prema Bogu ne može postojati samo kao neka uopćena spoznaja, neki zakonski zaključak, već živo zajedništvo koje prožima biće do same srži, do posljednje pore. Ljubiti Boga na takav način znači dopustiti prije da nas njegova ljubav zahvati i prožme do kraja, te da u nama aktivira sav potencijal za koji smo stvoreni i koji je Bog položio u naša srca. U protivnom, život koji ne otkrije u sebi taj položeni potencijal i koji se aktivira ljubavlju Božjom, ostaje mrtvi kapital položen u nas, a koji nismo iskoristili za ono za što nam je dan.

Prava ljubav na Bogu nadahnuta ne pozna, stoga, ni oklijevanja ni dvoumljenja. Ona ne pravi računice, ne procjenjuje i ne podcjenjuje. Ona jednostavno izvire iz Boga i prelijeva se na bližnjega ne pitajući se tko je on niti odvagujući zašto bi mu trebali pomoći. Dovoljan razlog za postojanje djelatne ljubavi nije u ljudima, već u Bogu koji je nas prvi ljubio i u naša srca izlio svoju neprolaznu ljubav, te svaki onaj koji je prima i njome natapa život, sebi jamči neprolaznost i baštinu života vječnoga. To je pouka koja nam je danas upućena i prispodobom o milosrdnom Samaritancu, čovjeku koji ne pravi računicu dok iskazuje drugima ljubav i milosrđe. Dopustimo i sami da nas zahvati ovakav izljev ljubavi Božje koji nam jamči da ćemo i sami živjeti, jer je neprolazno ono što je ljubavlju Božjom učinjeno i oblikovano. Ne dopustimo da nam ljubav prema Bogu bude samo teorija, mrtvi kapital i zapušteni potencijal, jer o njoj ovisi koliko ćemo uopće biti ljudi ovdje na zemlji, kao što o tome ovisi i neprolazni život u vječnosti kojemu težimo.

PUT KRIŽA

U KORIZMI

Nedjeljom: prije svake sv. Mise

Petkom: U Kraljicama uz brdo ispod crkve u 18,00 sati

 

10. 03. 2019.

1. KORIZMENA NEDJELJA

Sveta Misa:  Danilo u 10,00 sati

                        D. Kraljicama u 11,15

(PEPELJAVANJE)

 

17. 03. 2019.

2. KORIZMENA NEDJELJA

Svete Mise:  U Danilu u 10,00 sati

                        U D. Birnju u 11,15 sati

 

19. 03. 2019.

SVETI JOSIP

Svete Mise:  U D. KRALJICAMA u 11,00 sati

 

24. 03. 2019.

3. KORIZMENA NEDJELJA

Svete Mise:  U Danilu u 10,00 sati

                        U Slivnu u 11,15 sati

 

31. 03. 2019.

4. KORIZMENA NEDJELJA

Svete Mise:  U Danilu u 10,00 sat

                      

07. 04. 2019.

5. KORIZMENA NEDJELJA

Sveta Misa:  Danilo u 10,00 sati

 
 

12. 04. 2019.

USKRSNA ISPOVIJED

i PUT KRIŽA  D. KRALJICAMA u 16,30 sati

 

14. 04. 2019.

CVJETNICA

NEDJELJA MUKE GOSPODNJE

Svete Mise:  U Danilu u 10,00 sati

                        U Kraljicama u 11,15 sati

                       U D. Birnju u 12,30 sati

 

21. 04. 2019.

USKRS

Svete Mise:  U Danilu u 10,00 sati

                        U Birnjuu 11,15 sati

                        U D. Kraljicama u 12,30

22. 04. 2019.

USKRSNI PONEDJELJAKA

Svete Misa:  U Slivnu u 11,00 sati

NA BRDU TABOR

 

 

Ove nedjelje spominjemo se Kristova penjanja na brdo Tabor. Ja sam ga posjetio noću pa nisam doživio svjetlost sličnu onoj koju su vidjeli apostoli. Ali i u noći Tabor odiše veličanstvom. Uspinjete se na brdo kao da se penjete na vrh Alpa, stoljetna stabla njegovana plejadama redovnika i duhovnih velikana koji su se penjali na ovo brdo tražeći Božju blizinu. Na Taboru se mogu vidjeti ostaci starih crkava, bazilika, samostana... Sadašnja crkva, koju održavaju franjevci, nalazi se na kraju tog hodočašća između drvoreda i govorljivih zidina.

Tu negdje se dogodilo ono što mi zovemo preobraženjem. Tijekom liturgijske godine slavimo i blagdan Preobraženja Gospodinova. I iznova gledamo crtani film o nekakvim svijetlim oblacimo, osvijetljenim licima, zbunjenim ljudima, oduševljenim apostolima... I najmisaoniji među nama neće to spajati s nekakvom životnom realnošću. Vrijedni egzegete spojili su mozaik Kristova prikazanja kao manifestaciju njegova života: muka i smrt koja prati Kristov (i ljudski) život, zatim proslava koja slijedi nakon uskrsnuća... I to je to! Trebali bismo biti zagledani u tu proslavu, blaženi izgled, blaženo gledanje... A što ako ovo nije bila poučna demonstracija budućnosti koja slijedi u Kraljevstvu nebeskom, nego Kristova (i čovjekova!) svakodnevnica odnosa s Bogom? Mi preobraženje držimo nekakvom vrstm privida. A što ako je to stvarnost!? Mi Boga držimo vječnim, nadnaravnim, u mudrosti i ljubavi neusporedivim s nama ljudima. Neusporedivim! Držimo se ove činjenice. Kako onda Boga možemo “izmjeriti”? Ljudskim jezikom govoreći i svjetovnim mjerilima mjereći, nikako! Bog niti se služi našim mjerilima niti jezicima. Bog nas osjeća. (I ovo je ljudska govorna tvorevina pa u potpunosti neće zamijeniti ni opisati odnos Boga prema čovjeku.) To ne može razumjeti nitko tko nema iskustvo nadnaravnoga. A to nije meditativno niti asketsko iskustvo. To je iskustvo odnosa. Doživjeti iskustvo nadnaravnoga jest kao pogledati kroz ključanicu i vidjeti nešto što nikome ne možete ispričati, u što nikoga ne možete uvjeriti. To iskustvo su imali pravi! sveci. I zato su sebe i materiju koja ih je okruživala u obliku njihova tijela i stvorenog svijeta ispravno vrednovali. Najveći umovi među ljudima koji empirijski spoznaju stvoreni svijet zadivljeni su Stvoriteljem i stvoreni svijet nazivaju čudom. Ako je materijalni svijet veliko čudo, koliko li je čudo taj vječni svijet kojeg nam je predokus pokazao Krist i u ovom događaju preobraženja.

 markanov unuk

 

Četvrtak, 13. lipnja

SVETI ANTE

Sv. Misa i procesija u Kraljicama u 11,00 sati

Popodnevna sv. Misa, blagoslov djece i cvijeća u 18,00 sati

Riječ je o jednom od najomiljenijih svetaca u čitavoj Katoličkoj crkvi, kojega se časti ne samo u Padovi, gdje je podignuta prekrasna bazilika u kojoj se čuvaju njegovi posmrtni ostaci, već i u cijelom svijetu.

Svetac-cijeloga-svijeta

Sveti Antun Padovanski rodio se u Lisabonu u plemićkoj obitelji, oko 1195., i na krštenju je dobio ime Fernando. Stupio je među kanonike koji su opsluživali monaško pravilo svetog Augustina, najprije u samostanu Sv. Vincenta u Lisabonu a potom u samostanu Svetog križa u Coimbri, čuvenom kulturnom središtu Portugala. Posvetio se sa zanimanjem i žarom proučavanju Biblije i crkvenih otaca, stekavši potrebno teološko znanje koje je plodonosno primjenjivao u svom poučavanju i propovijedanju.

U Coimbri se zbio događaj koji je označio prekretnicu u njegovu životu: ondje su 1220. godine bile izložene relikvije prvih pet franjevačkih misionara, koji su otišli u Maroku i ondje podnijeli mučeništvo. Njihov je život duboko dirnuo mladog Fernanda i u njemu se rodila želja da ih nasljeduje i pođe putom kršćanske savršenosti: zatražio je tada da istupi iz augustinskih kanonika i da postane manji brat. Njegov je zahtjev prihvaćen i on se, uzevši ime Antun, uputio u Maroko, ali je Božja providnost odlučila drukčije.

Zbog bolesti je bio prisiljen vratiti se u Italiji te je, 1221. godine, sudjelovao na glasovitom “Kapitulu na rogožinama” u Asizu, gdje se susreo također sa svetim Franjom. Nakon toga je neko vrijeme živio u potpunoj skrovitosti u samostanu u blizini Forlija, na sjeveru Italije, gdje ga je Gospodin pozvao u drugu misiju. Pozvan, sasvim slučajno, propovijedati na svećeničkom ređenju, pokazao je da je obdaren takvom učenošću i govorničkim umijećem da su mu poglavari povjerili zadaću propovijedanja.

Započeo je tako u Italiji i Francuskoj apostolsko djelovanje koje je bilo tako snažno i djelotvorno da je naveo brojne one koji su se odijelili od Crkve da se ponovno vrate na pravi put. Bio je također jedan od prvih, ako ne i prvi učitelj teologije među manjom braćom. Počeo je predavati u Bologni, uz Franjin blagoslov, koji je, prepoznavši njegove kreposti, poslao Antunu kratko pismo, koje započinje ovim riječima: “Bilo bi mi drago da braću poučavaš teologiji”. Antun je udario temelje franjevačke teologije koju su njegovali veliki mislioci a koja je imala svoj vrhunac sa svetim Bonaventurom iz Bagnoregia i blaženim Duns Scotom.

KruhNakon što je postao provincijalnim poglavarom manje braće iz Sjeverne Italije, nastavio je službu propovijedanja, vršeći je naizmjenično sa službama vezanim uz vođenje provincije. Po završetku službe provincijala povukao se u blizinu Padove, gdje je bio boravio već u nekoliko navrata. Nakon svega godine dana, umro je pred gradskim vratima, 13. lipnja 1231. Padova, koja ga je prihvatila s ljubavlju i štovanjem za života, odala mu je trajno štovanje i iskazala svoju pobožnost. Sam papa Grgur IX., koji ga je, čuvši njegovu propovijed, nazvao “Kovčegom Svetoga pisma”, proglasio ga je svetim 1232., između ostaloga i zbog čudesa koja su se dogodila po njegovu zagovoru.

U posljednjem razdoblju svoga života, Antun je napisao dva sveska “Propovijedi”, koja su naslovljena “Nedjeljne propovijedi” i “Propovijedi o svecima”, namijenjene propovjednicima i predavačima na teološkim studijima iz Franjevačkog reda.

Sveti Antun piše: “Ljubav je duša vjere, ona je oživljava; bez ljubavi, vjera umire” (Sermones Dominicales et Festivi II, Messaggero, Padova 1979., str. 37). Samo duša koja moli može napredovati u duhovnom životu: to je povlaštena tema propovijedi svetog Antuna. On dobro poznaje nedostatke ljudske naravi i čovjekovu sklonost grijehu. Zato neprestano poziva vjernike da se bore protiv nagnuća pohlepe, oholosti i nečistoće te, naprotiv, vrše kreposti siromaštva i velikodušnosti, poniznosti i poslušnosti, neporočnosti i čistoće.

Na početku 13. stoljeća, kada su nicali novi gradovi a trgovina doživljavala procvat, sve je više bilo onih koji su bili neosjetljivi na potrebe siromaha. Zbog toga Antun u više navrata poziva vjernike da razmišljaju o pravom bogatstvu, a to je bogatstvo srca, kojim čovjek postaje dobar i milosrdan te tako skuplja blago za nebo: “O vi bogati – tako je on opominjao – neka vam prijatelji budu… siromasi, primite ih u svoje domove. Isti će ti siromasi kasnije primiti vas u vječne stanove, gdje vlada ljepota mira, povjerenje i sigurnost te obilni spokoj neprolazne sitosti” (Isto, str. 29). Nije li možda to učenje, dragi prijatelji, veoma važno i danas, kada financijska kriza i teške ekonomske neuravnoteženosti osiromašuju brojne osobe i stvaraju uvjete bijede?

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se: 

Antun, koji je bio iz Franjine škole, stavlja uvijek Krista u središte života i misli, djelovanja i propovijedanja. Upravo to je drugo tipično obilježje franjevačke teologije: kristocentrizam. Franjevački teolozi rado razmatraju, i pozivaju razmatrati, otajstva Gospodinova čovještva, napose rođenje, koje u čovjeku bude osjećaje ljubavi i zahvalnosti prema Božjoj dobroti. Pogled na Raspetoga također nadahnjuje osjećaje zahvalnosti prema Bogu i poštovanja prema dostojanstvu osobe, tako da svi, vjernici i nevjernici, mogu ovdje pronaći značenje koje obogaćuje život. Antun tako piše: “Krist, koji je tvoj život, stoji pred tobom raspet, da se ti zagledaš u križ kao u neko zrcalo. Ondje ćeš moći spoznati koliko su smrtonosne bile tvoje rane, koje nijedan drugi lijek ne bi mogao ozdraviti osim krv Sina Božjega. Ako pogledaš dobro, moći ćeš shvatiti koliko su veliki ljudsko dostojanstvo i tvoja vrijednost… Nigdje drugdje čovjek ne može bolje uočiti koliko vrijedi kao kada se zagleda u zrcalo križa” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 213-214).

Dragi prijatelji, neka Antun Padovanski, kojega vjernici toliko časte, zagovara za čitavu Crkvu i poglavito za one koji se posvećuju propovijedanju. Neka ovi potonji, crpeći nadahnuće iz njegova primjera, trude ujediniti solidan i zdrav nauk, iskrenu i gorljivu pobožnost te učinkovitost u naviještanju.

“Ako propovijedaš Isusa, on omekšava otvrdnula srca; ako ga zazoveš, gorke ti napasti postaju slatke; ako o njemu razmišljaš, on ti srce prosvjetljuje; ako o njemu čitaš, on ti nasićuje um” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 59).

Papa u miru Benedikt XVI.

 

 

 

Korizma - vrijeme priprave za Uskrs


Ime

Ima dosta svjedočanstava da je već u 4. stoljeću bilo poznato četrdeset dnevno pripravljanje za Uskrs. Današnji nazivi korizma dolaze iz latinskog naziva Quadragesima = vrijeme četrdeset dana, (odatle i hrvatski korizma) ili od grčkog tessarakoste. Tako je prema latinskom nastalo talijansko ime quaresima ili francusko carem. U nekim germanskim jezicima kao nizozemski se zove vastentijd a dolazi od vrijeme posta. Time je naglašen samo jedan temeljni dio. Engleski naziv lent upućuje na godišnje doba (lengthen - kad dan postaje duži) Kod protestanata se naziva vrijeme muke a nekad je to bilo samo ograničeno na tjedan prije Uskrsa. Novi misal donosi uz Korizmu i naslov Uskrsno vrijeme pokore.

Opširnije:Korizma i Uskrs

Brojač posjeta

470097
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Last Week
Ovaj mjesec
Last Month
UKUPNO
181
452
1886
465263
7501
15487
470097

Vaša IP adresa je: 3.92.28.84
Server Time: 2019-07-18 08:59:38