18. 08. 2019.

 

20. nedjelja kroz godinu

Sv. Misa u Danilu u 10,00 sati.

            u D. Birnju u 11,15 sati

            

Isusov “ne” kompromisu – razmišljanje uz 20. nedjelju kroz godinu (C)

Autor: dr. sc. Ivan Bodrožić

 

Nema toga od nas ljudi koji nije u pojedinim situacijama načinio određeni kompromis, jer u zajedničkom životu valja imati razumijevanja i prema drugima, te ne provoditi samovolju ili terorizirati druge svojim stavovima, uvjerenjima i odlukama. Sve se to čini u ime zajedničkoga života i neophodne sloge koja treba vladati u uređenim ljudskim zajednicama kao što su obitelji ili države u kojima živi jedan narod ili više njih. Međutim, činjenica je kako se ljudi često ne snalaze koji su sadržaji i koji je prostor kompromisa, a gdje bi trebali imati čvrsta uvjerenja koja ne podliježu nikakvim kompromisima, jer nisu takva da bi se njima moglo trgovati. Doista, postoje stvari koje su čovjeku dane i kojima je on zadan, te ih ne može mijenjati, dok s druge strane ima mnogo toga što je manje bitno i drugotno u životu, gdje se onda može razmišljati o kompromisima i dogovorima poradi kvalitetnijega zajedničkog suživota u društvu.

U tom smislu znamo da je i naš Gospodin Isus došao među ljude kako bi im donio mir i kako bi ih učvrstio u zajedništvu duha i kako bi učvrstio temelje na kojima počiva čovjek i društvo, jer mi ljudi znamo uzdrmati upravo te temelje, umjesto da nam budu neupitni. Upravo znajući za našu ljudsku buntovnu narav u vrijednosnim stavovima, u biti samoubilačkima jer potkopavamo same temelje života, Gospodin reče, kako smo čuli u današnjem Evanđelju (Lk 12, 49-53), kako nije došao donijeti mir, nego razdjeljenje. On je vrlo jasno znao kako kompromis koji vrijeđa ljudsko dostojanstvo i njegova temeljna prava, ne može biti zdrav kompromis. Kompromis u kojem se traži srednji put između dobra i zla, istine i laži, nije ispravan kompromis, već gušenje dobra i istine. Kompromis u kojemu bi se mržnji davalo jednako prostora koliko i ljubavi, ne bi bio nikakav kompromis, već kvarenje ljubavi.

Naš Gospodin i Učitelj nas uči kako ljudski život može imati i ima svoj temelj ne u kompromisu između istine i laži, već jedino u istini; ne u kompromisu između dobra i zla, već u traženju dobra; ne u kompromisu ljubavi i mržnje, već u ljubavi koja vodi samopredanju. A kako je Gospodin u svojoj mudrosti znao da će biti onih koji će ga dobro razumjeti, te neće nikada biti spremni na takvu vrstu kompromisa koji bi ugrožavao temelje na kojima je sazdan ljudski život, nego će odvažno i oduševljeno svjedočiti njegovo dobro, istinu i ljubav, onda je i proročki najavio kako će se događati podjele u obitelji i društvu. U konačnici povod tim podjelama će biti jasnoća njegova svetoga nauka koja i danas mnogima smeta u suvremenom društvu, jer i danas traže kompromise između vrijednosti i nevrijednosti, krjeposti i poroka, umjesto da se potrude otkriti temelje života i društva u krjeposti i podržati krjepostan život.

Na žalost, i danas, kako u društvu tako i u obiteljima, najčešće se rade kompromisi duhovnih vrijednosti i najčešće su ugrožene te iste vrijednosti. Određeni broj ljudi traži živjeti prema onim najnižim sklonostima tijela, te im se čine zaprekom oni koji im naviještaju božanske vrijednosti kojima nas je naučio sam Bog. Takvi su spremni tražiti i velike potpore u moćnim lobijima, te slomiti i političke sustave i pojedince kako bi uspostavili svoje sustave u društvu, ali bez uporišta u vrijednostima koje proizlaze iz ljudske naravi i definiranih i Božjim naukom. Zato i danas kod nas postoje promicatelji takozvanih npr. europskih vrijednosti koji se redovito bore za ‘napredak’ i stvaranje novog vrijednosnog sustava koji odbacuje istinu da je čovjekov temelj u Bogu, stvoritelju čovjeka i darovatelju svake vrjednote. Zanemaruju činjenicu da ljudska prava i dostojanstvo izviru iz same naravi čovjeka, te ih on ne može prekrajati prema svojoj mjeri u određenim vremenskim razdobljima. Nekada su ti isti ljudi bili promicatelji drugih ideologija koje su ne tako davno prouzročile goleme štete čovječanstvu, te vidimo kako u ljudskom društvu postoji kontinuitet sustava misli koji bi htjeli da čovjek sam proizvoljno i pristrano izgrađuje svoje vrijednosti čineći kompromis s onim što je utvrđeno u ljudskoj naravi, a što nam je sam Bog otvoreno objavio.

Za Isusa dobrobit čovjeka utemeljena na ispravnim vrijednostima nije podložna kompromisu, te ne može biti niti predmet dogovaranja u kolikoj mjeri tko treba ustuknuti od svojih uvjerenja, kako bismo se našli na pola puta s onima koji misle drugačije. To bi bilo kao da tražimo kompromisno rješenje između onih koji vjeruju da je čovjek Božje stvorenje i dijete i onih koji su uvjerenja da je mutirani ili razvijeni majmun. Kao da tražimo kompromis između onih koji vjeruju da je ljudska vrsta i društvo nastalo na obitelji i odnosu muškarca i žene i onih koji traže kompromisno rješenje i za istospolne zajednice koje traže status obitelji premda je poznato da se po njihovim odnosima ljudska vrsta nije uvećala do sada ni za jednog člana.

Zato nas Isus uči da ustrajemo u vjeri i življenju njegova nauka, pa i onda kad zbog toga mogu nastati podjele u obitelji ili u društvu. No sve što činimo mora biti ne ideološka konfrontacija koja teži za podjelama i stranačkim i strančarskim probicima, nego nas treba voditi spasenju svijeta, da navijestimo svome društvu i narodu istinske vrijednosti na kojima može graditi život ostvarujući dobrobit svih građana društva ili pak svih članova obitelji. I kao što spasenje nije plod kompromisa, već Isusove beskompromisne žrtve i predanja za nas, tako i nas poziva da ne pristajemo na kompromis gdje ga ne smije biti, već da svjedočimo istinske vrijednosti donoseći ljudima poruku istine i pravde, ljubavi i pravoga mira, spremni podnijeti i žrtvu za svoja uvjerenja. Dopustimo da i nas zapali oganj koji je on bacio na zemlju i preobražavajmo lice zemlje djelujući na način na koji je i on djelovao, dok jednom ne prispijemo do vječne slave u njegovu kraljevstvu.

PUT KRIŽA

U KORIZMI

Nedjeljom: prije svake sv. Mise

Petkom: U Kraljicama uz brdo ispod crkve u 18,00 sati

 

10. 03. 2019.

1. KORIZMENA NEDJELJA

Sveta Misa:  Danilo u 10,00 sati

                        D. Kraljicama u 11,15

(PEPELJAVANJE)

 

17. 03. 2019.

2. KORIZMENA NEDJELJA

Svete Mise:  U Danilu u 10,00 sati

                        U D. Birnju u 11,15 sati

 

19. 03. 2019.

SVETI JOSIP

Svete Mise:  U D. KRALJICAMA u 11,00 sati

 

24. 03. 2019.

3. KORIZMENA NEDJELJA

Svete Mise:  U Danilu u 10,00 sati

                        U Slivnu u 11,15 sati

 

31. 03. 2019.

4. KORIZMENA NEDJELJA

Svete Mise:  U Danilu u 10,00 sat

                      

07. 04. 2019.

5. KORIZMENA NEDJELJA

Sveta Misa:  Danilo u 10,00 sati

 
 

12. 04. 2019.

USKRSNA ISPOVIJED

i PUT KRIŽA  D. KRALJICAMA u 16,30 sati

 

14. 04. 2019.

CVJETNICA

NEDJELJA MUKE GOSPODNJE

Svete Mise:  U Danilu u 10,00 sati

                        U Kraljicama u 11,15 sati

                       U D. Birnju u 12,30 sati

 

21. 04. 2019.

USKRS

Svete Mise:  U Danilu u 10,00 sati

                        U Birnjuu 11,15 sati

                        U D. Kraljicama u 12,30

22. 04. 2019.

USKRSNI PONEDJELJAKA

Svete Misa:  U Slivnu u 11,00 sati

NA BRDU TABOR

 

 

Ove nedjelje spominjemo se Kristova penjanja na brdo Tabor. Ja sam ga posjetio noću pa nisam doživio svjetlost sličnu onoj koju su vidjeli apostoli. Ali i u noći Tabor odiše veličanstvom. Uspinjete se na brdo kao da se penjete na vrh Alpa, stoljetna stabla njegovana plejadama redovnika i duhovnih velikana koji su se penjali na ovo brdo tražeći Božju blizinu. Na Taboru se mogu vidjeti ostaci starih crkava, bazilika, samostana... Sadašnja crkva, koju održavaju franjevci, nalazi se na kraju tog hodočašća između drvoreda i govorljivih zidina.

Tu negdje se dogodilo ono što mi zovemo preobraženjem. Tijekom liturgijske godine slavimo i blagdan Preobraženja Gospodinova. I iznova gledamo crtani film o nekakvim svijetlim oblacimo, osvijetljenim licima, zbunjenim ljudima, oduševljenim apostolima... I najmisaoniji među nama neće to spajati s nekakvom životnom realnošću. Vrijedni egzegete spojili su mozaik Kristova prikazanja kao manifestaciju njegova života: muka i smrt koja prati Kristov (i ljudski) život, zatim proslava koja slijedi nakon uskrsnuća... I to je to! Trebali bismo biti zagledani u tu proslavu, blaženi izgled, blaženo gledanje... A što ako ovo nije bila poučna demonstracija budućnosti koja slijedi u Kraljevstvu nebeskom, nego Kristova (i čovjekova!) svakodnevnica odnosa s Bogom? Mi preobraženje držimo nekakvom vrstm privida. A što ako je to stvarnost!? Mi Boga držimo vječnim, nadnaravnim, u mudrosti i ljubavi neusporedivim s nama ljudima. Neusporedivim! Držimo se ove činjenice. Kako onda Boga možemo “izmjeriti”? Ljudskim jezikom govoreći i svjetovnim mjerilima mjereći, nikako! Bog niti se služi našim mjerilima niti jezicima. Bog nas osjeća. (I ovo je ljudska govorna tvorevina pa u potpunosti neće zamijeniti ni opisati odnos Boga prema čovjeku.) To ne može razumjeti nitko tko nema iskustvo nadnaravnoga. A to nije meditativno niti asketsko iskustvo. To je iskustvo odnosa. Doživjeti iskustvo nadnaravnoga jest kao pogledati kroz ključanicu i vidjeti nešto što nikome ne možete ispričati, u što nikoga ne možete uvjeriti. To iskustvo su imali pravi! sveci. I zato su sebe i materiju koja ih je okruživala u obliku njihova tijela i stvorenog svijeta ispravno vrednovali. Najveći umovi među ljudima koji empirijski spoznaju stvoreni svijet zadivljeni su Stvoriteljem i stvoreni svijet nazivaju čudom. Ako je materijalni svijet veliko čudo, koliko li je čudo taj vječni svijet kojeg nam je predokus pokazao Krist i u ovom događaju preobraženja.

 markanov unuk

 

Četvrtak, 13. lipnja

SVETI ANTE

Sv. Misa i procesija u Kraljicama u 11,00 sati

Popodnevna sv. Misa, blagoslov djece i cvijeća u 18,00 sati

Riječ je o jednom od najomiljenijih svetaca u čitavoj Katoličkoj crkvi, kojega se časti ne samo u Padovi, gdje je podignuta prekrasna bazilika u kojoj se čuvaju njegovi posmrtni ostaci, već i u cijelom svijetu.

Svetac-cijeloga-svijeta

Sveti Antun Padovanski rodio se u Lisabonu u plemićkoj obitelji, oko 1195., i na krštenju je dobio ime Fernando. Stupio je među kanonike koji su opsluživali monaško pravilo svetog Augustina, najprije u samostanu Sv. Vincenta u Lisabonu a potom u samostanu Svetog križa u Coimbri, čuvenom kulturnom središtu Portugala. Posvetio se sa zanimanjem i žarom proučavanju Biblije i crkvenih otaca, stekavši potrebno teološko znanje koje je plodonosno primjenjivao u svom poučavanju i propovijedanju.

U Coimbri se zbio događaj koji je označio prekretnicu u njegovu životu: ondje su 1220. godine bile izložene relikvije prvih pet franjevačkih misionara, koji su otišli u Maroku i ondje podnijeli mučeništvo. Njihov je život duboko dirnuo mladog Fernanda i u njemu se rodila želja da ih nasljeduje i pođe putom kršćanske savršenosti: zatražio je tada da istupi iz augustinskih kanonika i da postane manji brat. Njegov je zahtjev prihvaćen i on se, uzevši ime Antun, uputio u Maroko, ali je Božja providnost odlučila drukčije.

Zbog bolesti je bio prisiljen vratiti se u Italiji te je, 1221. godine, sudjelovao na glasovitom “Kapitulu na rogožinama” u Asizu, gdje se susreo također sa svetim Franjom. Nakon toga je neko vrijeme živio u potpunoj skrovitosti u samostanu u blizini Forlija, na sjeveru Italije, gdje ga je Gospodin pozvao u drugu misiju. Pozvan, sasvim slučajno, propovijedati na svećeničkom ređenju, pokazao je da je obdaren takvom učenošću i govorničkim umijećem da su mu poglavari povjerili zadaću propovijedanja.

Započeo je tako u Italiji i Francuskoj apostolsko djelovanje koje je bilo tako snažno i djelotvorno da je naveo brojne one koji su se odijelili od Crkve da se ponovno vrate na pravi put. Bio je također jedan od prvih, ako ne i prvi učitelj teologije među manjom braćom. Počeo je predavati u Bologni, uz Franjin blagoslov, koji je, prepoznavši njegove kreposti, poslao Antunu kratko pismo, koje započinje ovim riječima: “Bilo bi mi drago da braću poučavaš teologiji”. Antun je udario temelje franjevačke teologije koju su njegovali veliki mislioci a koja je imala svoj vrhunac sa svetim Bonaventurom iz Bagnoregia i blaženim Duns Scotom.

KruhNakon što je postao provincijalnim poglavarom manje braće iz Sjeverne Italije, nastavio je službu propovijedanja, vršeći je naizmjenično sa službama vezanim uz vođenje provincije. Po završetku službe provincijala povukao se u blizinu Padove, gdje je bio boravio već u nekoliko navrata. Nakon svega godine dana, umro je pred gradskim vratima, 13. lipnja 1231. Padova, koja ga je prihvatila s ljubavlju i štovanjem za života, odala mu je trajno štovanje i iskazala svoju pobožnost. Sam papa Grgur IX., koji ga je, čuvši njegovu propovijed, nazvao “Kovčegom Svetoga pisma”, proglasio ga je svetim 1232., između ostaloga i zbog čudesa koja su se dogodila po njegovu zagovoru.

U posljednjem razdoblju svoga života, Antun je napisao dva sveska “Propovijedi”, koja su naslovljena “Nedjeljne propovijedi” i “Propovijedi o svecima”, namijenjene propovjednicima i predavačima na teološkim studijima iz Franjevačkog reda.

Sveti Antun piše: “Ljubav je duša vjere, ona je oživljava; bez ljubavi, vjera umire” (Sermones Dominicales et Festivi II, Messaggero, Padova 1979., str. 37). Samo duša koja moli može napredovati u duhovnom životu: to je povlaštena tema propovijedi svetog Antuna. On dobro poznaje nedostatke ljudske naravi i čovjekovu sklonost grijehu. Zato neprestano poziva vjernike da se bore protiv nagnuća pohlepe, oholosti i nečistoće te, naprotiv, vrše kreposti siromaštva i velikodušnosti, poniznosti i poslušnosti, neporočnosti i čistoće.

Na početku 13. stoljeća, kada su nicali novi gradovi a trgovina doživljavala procvat, sve je više bilo onih koji su bili neosjetljivi na potrebe siromaha. Zbog toga Antun u više navrata poziva vjernike da razmišljaju o pravom bogatstvu, a to je bogatstvo srca, kojim čovjek postaje dobar i milosrdan te tako skuplja blago za nebo: “O vi bogati – tako je on opominjao – neka vam prijatelji budu… siromasi, primite ih u svoje domove. Isti će ti siromasi kasnije primiti vas u vječne stanove, gdje vlada ljepota mira, povjerenje i sigurnost te obilni spokoj neprolazne sitosti” (Isto, str. 29). Nije li možda to učenje, dragi prijatelji, veoma važno i danas, kada financijska kriza i teške ekonomske neuravnoteženosti osiromašuju brojne osobe i stvaraju uvjete bijede?

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se: 

Antun, koji je bio iz Franjine škole, stavlja uvijek Krista u središte života i misli, djelovanja i propovijedanja. Upravo to je drugo tipično obilježje franjevačke teologije: kristocentrizam. Franjevački teolozi rado razmatraju, i pozivaju razmatrati, otajstva Gospodinova čovještva, napose rođenje, koje u čovjeku bude osjećaje ljubavi i zahvalnosti prema Božjoj dobroti. Pogled na Raspetoga također nadahnjuje osjećaje zahvalnosti prema Bogu i poštovanja prema dostojanstvu osobe, tako da svi, vjernici i nevjernici, mogu ovdje pronaći značenje koje obogaćuje život. Antun tako piše: “Krist, koji je tvoj život, stoji pred tobom raspet, da se ti zagledaš u križ kao u neko zrcalo. Ondje ćeš moći spoznati koliko su smrtonosne bile tvoje rane, koje nijedan drugi lijek ne bi mogao ozdraviti osim krv Sina Božjega. Ako pogledaš dobro, moći ćeš shvatiti koliko su veliki ljudsko dostojanstvo i tvoja vrijednost… Nigdje drugdje čovjek ne može bolje uočiti koliko vrijedi kao kada se zagleda u zrcalo križa” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 213-214).

Dragi prijatelji, neka Antun Padovanski, kojega vjernici toliko časte, zagovara za čitavu Crkvu i poglavito za one koji se posvećuju propovijedanju. Neka ovi potonji, crpeći nadahnuće iz njegova primjera, trude ujediniti solidan i zdrav nauk, iskrenu i gorljivu pobožnost te učinkovitost u naviještanju.

“Ako propovijedaš Isusa, on omekšava otvrdnula srca; ako ga zazoveš, gorke ti napasti postaju slatke; ako o njemu razmišljaš, on ti srce prosvjetljuje; ako o njemu čitaš, on ti nasićuje um” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 59).

Papa u miru Benedikt XVI.

 

 

 

Korizma - vrijeme priprave za Uskrs


Ime

Ima dosta svjedočanstava da je već u 4. stoljeću bilo poznato četrdeset dnevno pripravljanje za Uskrs. Današnji nazivi korizma dolaze iz latinskog naziva Quadragesima = vrijeme četrdeset dana, (odatle i hrvatski korizma) ili od grčkog tessarakoste. Tako je prema latinskom nastalo talijansko ime quaresima ili francusko carem. U nekim germanskim jezicima kao nizozemski se zove vastentijd a dolazi od vrijeme posta. Time je naglašen samo jedan temeljni dio. Engleski naziv lent upućuje na godišnje doba (lengthen - kad dan postaje duži) Kod protestanata se naziva vrijeme muke a nekad je to bilo samo ograničeno na tjedan prije Uskrsa. Novi misal donosi uz Korizmu i naslov Uskrsno vrijeme pokore.

Opširnije:Korizma i Uskrs

Brojač posjeta

506195
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Last Week
Ovaj mjesec
Last Month
UKUPNO
66
443
509
502761
7938
35661
506195

Vaša IP adresa je: 35.175.120.59
Server Time: 2019-08-19 03:45:02