15. 12. 2019.

 

3. nedjelja kroz došašća

Sv. Misa u Danilu u 10,00 sati

           u D. Birnju u 11,15 sati

            

Pitati se o Isusu – razmišljanje uz 3. nedjelju došašća (A)

Autor: dr. sc. Ivan Bodrožić


Treće nedjelje došašća čitamo Evanđelje o Ivanu Krstitelju koji ustupa mjesto Mesiji Isusu kojemu je pripravljao put u srcima ljudi (Mt 11, 2-11). Neobičnost ovog događaja je u tome što je Ivan nastupao sa svom sigurnošću dok je naviještao Mesijin dolazak, a sada kad se našao u tamnici, kao da se pokolebao i posumnjao u ono što je govorio. U tom smislu vrlo je zagonetna poruka koju šalje Isusu: Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo? Bilo bi doista vrlo nevjerojatno za pretpostaviti da Ivan nije imao sigurnost o tome da je Isus istinski Mesija ili da bi se pokolebao kad su ga pogodile životne nedaće kao što je tamnovanje poradi istine koju je izgovorio. Naprotiv, kao čovjeku koji je bio upućen u Božje djelo spasenja tijekom povijesti svoga naroda, vrlo jasno je znao kako patnje kroz koje prolazi potvrđuju da je pravi prorok, jer se uvijek događalo da su proroci bili žrtve i ispaštali zbog Božje istine i ćudoređa za koje su se zalagali.

Polazeći od toga onda nam je zaključiti kako ovo pitanje koje Ivan postavlja nije pitanje njegove nedoumice i osobnih dvojbi. Ivan oko sebe ima učenike koji bi mu htjeli pomoći, ishoditi njegovo oslobođenje, pa čak priželjkuju da onaj kojega je Ivan naznačio kao Mesiju nešto učini za svoga Preteču. U protivnom nemaju razloga povjerovati u njega, bez obzira što je Ivan prstom pokazao na njega da je Pomazanik Božji. Zato ih Ivan šalje izravno k Isusu kako bi se i oni osvjedočili u istinu koja je njemu bila poznata, jer on nije imao dvojbe o Isusu kao Mesiji, niti je postavljao zemaljske uvjete da bi povjerovao u njega. Nije Isusa ucijenio da će povjerovati u njega ako ga uspije osloboditi iz tamnice, premda bi svatko od nas od Mesije osloboditelja očekivao barem toliku osobnu korist. To bi nama bio minimum da u njega povjerujemo, a Ivan, međutim, ne uvjetuje Mesiju tražeći najprije da ga oslobodi tamnovanja iz Herodove tamnice. Sve što čini, Ivan čini za dobro svojih učenika. Dok ih šalje da Isusu postave spomenuto pitanje, Ivan njih želi učvrstiti u osobnom odnosu s Isusom. Šalje ih da sada oni sami provjere tko je Isus, što radi i odgovara li to mesijanskim težnjama i navještajima kojima je on bio neposredni navjestitelj. Ivan se cijeloga života vrlo ozbiljno pripremao za Mesijin dolazak, te njegovo pitanje služi kako bi svoje učenike uvjerio i učvrstio u svemu što je do tada tumačio, pri čemu je najvažnije bilo da im je pokazao Isusa kao Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta. Na taj način Ivan želi da se njegovi učenici osamostale u traženju i učvrste u zaključivanju jer je pitanje o Mesiji prevažno da bi ga izbjegli ili postavili nedovoljno ozbiljno ili premalo osobno. Bilo je vrlo važno da oni dođu do pouzdanih argumenata iz kojih mogu i sami zaključiti da je Ivan govorio istinu, to jest da je Isus Mesija.

Na tragu svega rečenoga je i poruka koju trebamo ponijeti sami za sebe crpeći na Božjoj riječi koju smo čuli. Naime, i nama sveti Ivan Krstitelj jasno poručuje na koji nam se način postaviti ako želimo doživjeti u punini smisla i milosti ovo vrijeme došašća kao priprave za blagdan Kristova rođenja. Kristu se ne pristupa prema nekom naučenom obrascu niti automatski, već se s punom sviješću ulazi u odnos s njime, kao što je činio Ivan i na što je potaknuo svoje učenike kad ih je poslao da ga pitaju je li on Onaj koji ima doći. A kako bi se uspostavilo takvo zajedništvo i kako bi se došlo do žarke svijesti o Isusu, neophodno se trajno propitivati i tražiti u duhu odgovore na sve dvojbe, kako bi konačna sigurnost u njega bila potpuna, te potom radost neizmjerna. Samo to postaje onaj živi odnos s Bogom koji ne mogu ugroziti nedaće ovoga života ni svijeta, kao što ni Ivana nije onemogućila Herodova tamnica da bude istinski i živo povezan s Isusom.

Vrijeme došašća je, stoga, za nas vrijeme ozbiljnoga preispitivanja glede Onoga koji ima doći. Nije preispitivanje samo vlastite nutrine, već odnosa prema Bogu. Treba se staviti u iskren i čvrst odnos prema Onome koji dolazi, to jest treba steći sigurnost glede Onoga kojega čekamo. A kako bismo mogli biti sigurni i znati tko je i kako ga prepoznati, valja se ozbiljno pripremati, kao što je činio i sveti Ivan koji je primio dar prepoznavanje Mesije koji dolazi u ljudskom obličju kao običan čovjek. Zato vrijeme došašća nije vrijeme automatizma kada obavljamo neke tehničke predradnje u kući, ili pak sudjelujemo u javnim manifestacijama na ulicama i trgovima, već je vrijeme u kojemu razmišljamo ozbiljno i iskreno, duboko i dosljedno, u protivnom nećemo prepoznati Mesiju koji dolazi. Ako nismo cijelim životom uključeni u iščekivanje i prepoznavanje Mesije, nemamo mogućnost susresti se s njime. On će proći ispred nas, a nećemo biti u stanju prepoznati ga, jer se nismo ozbiljno pitali o njemu i njegovu djelovanju za nas.

Dopustimo da ovo Ivanovo pitanje pokrene u nama nova osobna pitanja, ali isto tako dadne i odgovore, te nas učvrste u osobnom zajedništvu s Isusom. U nama treba biti sigurnost koju iščitavamo iz njegovih djela, a koja nisu djela naših osobnih zemaljskih probitaka, već djela kojima Isus ulazi u prostor naše duše i oslobađa nas nejasnoća, dvojba, nesigurnosti, te čini od nas ljude koji nisu trstika koju vjetar ljulju, niti mekušci koji traže komoditet i žive od luksuza. Isus nas želi pretvoriti u svoje glasnike i proroke, pa čak da budemo i više od proroka. U ovom došašću slijedimo put koji je sveti Ivan Krstitelj naznačio svojim učenicima, te ćemo i sami postati pravi Kristovi učenici i apostoli, čime ćemo ostvariti smisao i cilj ove priprave za blagdan njegova rođenja.

Iz 52,7-10

 

Kako su ljupke po gorama
noge glasonoše radosti
koji oglašava mir, nosi sreću,
i spasenje naviješta,
govoreć Sionu:
»Bog tvoj kraljuje!«
Čuj, stražari ti glas podižu,
zajedno svi kliču od radosti,
jer na svoje oči vide
gdje se na Sion vraća Gospodin.

Radujte se, kličite,

razvaline jeruzalemske,

jer je Gospodin utješio narod svoj
i otkupio Jeruzalem.

Ogolio je Gospodin svetu svoju mišicu

pred očima svih naroda,
da svi krajevi zemaljski vide
spasenje Boga našega.

 


Ps 98,1-6

Pjevajte Gospodinu pjesmu novu,

jer učini djela čudesna.
Pobjedu mu pribavi desnica njegova
i sveta mišica njegova.

Gospodin obznani spasenje svoje,
pred poganima pravednost objavi.

Spomenu se dobrote i vjernosti

prema domu Izraelovu.

Svi krajevi svijeta vidješe

spasenje Boga našega.

Sva zemljo, poklikni Gospodinu,
raduj se, kliči i pjevaj!

Zapjevajte Gospodinu uz citaru,
uz citaru i uza zvuke harfe;

uz trublje i zvuke rogova:
kličite Gospodinu kralju!

 


Heb 1,1-6

Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima;

konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. On, koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe, sjede zdesna Veličanstvu u visinama; postade toliko moćniji od anđela koliko je uzvišenije nego oni baštinio ime.

Ta kome od anđelâ ikad reče:
Ti si sin moj,
danas te rodih; ili pak:

Ja ću njemu biti otac,
a on će meni biti sin.

A opet, kad uvodi Prvorođenca u svijet, govori:
Nek pred njim nice padnu
svi anđeli Božji.

 


Iv 1,1-18

U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga

i Riječ bijaše Bog.

Ona bijaše u početku u Boga.
Sve postade po njoj
i bez nje ne postade ništa.
Svemu što postade
u njoj bijaše život
i život bijaše ljudima svjetlo;
i svjetlo u tami svijetli
i tama ga ne obuze.

Bî čovjek poslan od Boga,
ime mu Ivan.
On dođe kao svjedok
da posvjedoči za Svjetlo
da svi vjeruju po njemu.
Ne bijaše on Svjetlo,
nego – da posvjedoči za Svjetlo.

Svjetlo istinsko

koje prosvjetljuje svakog čovjeka
dođe na svijet;
bijaše na svijetu
i svijet po njemu posta
i svijet ga ne upozna.
K svojima dođe
i njegovi ga ne primiše.
A onima koji ga primiše
podade moć
da postanu djeca Božja:
onima koji vjeruju u njegovo ime,
koji su rođeni
ne od krvi,
ni od volje tjelesne,
ni od volje muževlje,
nego – od Boga.
I Riječ tijelom postade
i nastani se među nama
i vidjesmo slavu njegovu
– slavu koju ima kao Jedinorođenac
od Oca – pun milosti i istine.

Ivan svjedoči za njega. Viče:

»To je onaj o kojem rekoh:
koji za mnom dolazi, preda mnom je
jer bijaše prije mene!«

Doista, od punine njegove

svi mi primismo,
i to milost na milost.
Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju,
a milost i istina nasta po Isusu Kristu.

Boga nitko nikada ne vidje:

Jedinorođenac – Bog –
koji je u krilu Očevu,
on ga obznani.

 

 

 
 
 

Adventski je vijenac jedan od najomiljenijih znakova adventskoga vremena – došašća. Od prve nedjelje došašća, iz tjedna u tjedan, palimo novu svijeću. Sve je više svjetla. Sve je bliže dolazak Božji na svijet: Božić. Bez adventskoga vijenca s četiri svijeće mnogi ne mogu ni zamisliti došašće.

Iz antičkoga doba poznajemo vijenac kao simbol pobjede. I adventski je vijenac simbol borbe čovjeka kršćanina protiv životnoga mraka. Ta je borba puna nade jer urešeni adventski vijenac označava pobjedu Krista Gospodina: Isusov križ i uskrsnuće.

Adventski vijenac nema dugu povijest. Još početkom 20. stoljeća u mnogim je obiteljima ovaj lijep običaj bio nepoznat i nipošto nije preteča ukrašena božićnoga bora. Danas poznajemo vijenac s četiri svijeće, ali isprva ih je bilo dvadeset četiri.

Povijest adventskoga vijenca seže stoljeće i pol u prošlost. Njemački evangelički teolog Jochann Wichern (1808.–1881.) osnovao je u Hamburgu g. 1833. kuću »Rauhe Haus« koja bijaše izvor i sjedište pučkih misija. Kuću su tako uredili da u njoj mogu naći smještaj napušteni dječaci i mladići s hamburških ulica. Ondje bi dobili stan, hranu i mogućnost izobrazbe. Školovali su se za postolare ili soboslikare, krojače ili vrtlare. U toj su kući sredinom 19. stoljeća gorjele prve adventske svijeće.

Dnevnik Jochanna Wicherna svjedoči o tome već na početku došašća 1838. Šarene voštane svijeće postavili su u obliku vijenca za zajedničku molitvu. Od g. 1840. u misijskoj se kući svake godina održavala adventska pobožnost. Svi štićenici okupljali su se u molitvenoj dvorani gdje bi Wichern govorio o došašću i Božiću. Pjevali su pritom mnoge pjesme. Budući da su svakoga dana palili svijeće, pobožnost je dobila ime »molitva sa svijećama«. Svakoga je dana upaljena jedna nova svijeća. Ukupno 24 svijeće stajale su na veliku drvenu kolutu koji je visio na veliku svijećnjaku u dvorani. Do Božića, tj. do Badnje večeri, 24. prosinca, sve su svijeće zapaljene. Od g. 1851. kolut od drveta, na kojemu stoje svijeće, nosi i ukrase od borovih grančica kao znak života. Tako je prije više od sto pedeset godina u Hamburgu visio prvi adventski vijenac.

Malo-pomalo ovaj običaj postavljanja vijenca u došašću iz sjeverne se Njemačke posvuda proširio, ponajprije preko mladića koji su primili odgoj u ovoj misijskoj kući. Adventski su vijenac kršćanske obitelji ubrzo preuzele. Ljudima se toliko svidio da su željeli i kod kuće imati takav vjenčić svjetla. Nakon Prvoga svjetskog rata Pokret mladeži potpomogao je da adventski vijenac dođe u krajeve gdje je danas poznat. Godine 1925. prvi je adventski vijenac postavljen u crkvi u Kölnu. Imao je četiri svijeće za četiri adventske nedjelje. Od 1930. g. vijenac se pravi i u Münchenu. Do danas se ovaj običaj proširio po svem svijetu.

Adventski se vijenac izrađuje na različite načine. Može biti od borovih grančica, zimzelena, mahovine, suhih trava ili pak od plastike, stakla i kovine. U nekim obiteljima se i poveći korijen ili grana ukrašava i nosi četiri svijeće. Na svaku adventsku nedjelju pali se još jedna svijeća, tako gori najprije jedna, pa dvije, onda tri i napokon sve četiri svijeće. Uz adventski se vijenac moli i pjevaju se poznate adventske pjesme kao npr. »Padaj s neba, roso sveta…!«

 
Život sv. Nikole

Nikola je djetinjstvo proveo sam jer su mu roditelji rano umrli, no to ga nije spriječilo da širi ljubav i dobrotu kuda god bi pošao. Svima pokazuje smisao života, ohrabruje ljude u nevolje čineći ih sretnima i zadovoljnima.

Njegova velika skromnost i dobrota nije ostala nezapažena, pa su mnogi ljudi od njega preuzeli vjeru i hrabrost te je svima bio omiljeni biskup.  Vjeruje se kako je imao i posebne moći, pa je smirivao more zašto je i postao zaštitnik mornara. U svemu je prepoznavao Boga, što ga je činilo izuzetno dobrom osobom.  

Sv. Nikola nosi titulu jednog od najdražih kršćanskih svetaca.  Za njega nije postojalo dobro i loše, već samo dobro čime bi popravio ono manje dobro.

Sv. Nikola umro 6. prosinca 327. godine. Njegovi ostaci i predmeti danas se čuvaju u talijanskim gradu Bariju. Sarkofag se nalazi u Myri, gdje je i preminuo oko 58. godine života,  no tijelo je premiješteno zbog zaštite od turskih osvajanja. Tradicija poklanjanja darova  djeci na 6. prosinac nastala je iz jedne priče odnosno legende.

Legenda o sv. Nikoli

Blizu Sv. Nikole je živio bogat čovjek koji je jednoga dana sve izgubio. Kako nije imao novaca da uda nijednu od svoje tri kćeri, odlučio je za zaradu prodavati njihovu ljepotu. Kada je za to saznao Sv. Nikola, zamotao bi zlatnike i bacio ih kroz prozor. Kada bi otac triju kćeri našao novac, uspio je s mirazom udati prvu kćer.

Sljedeći put, Nikola je opet bacio novac za drugu kćer, pa je stari čovjek uspio udati i drugu kćer.

No, kada je Nikola treći put bacio zlatnike, ovaj put kroz dimnjak, oni su upali u čarape koje su se sušile. Upravo zato, danas su čarape i čizmice glavni simboli ovog veselog blagdana.

Također, i Djed Mraz je preuzeo ovu tehniku, pa i on poklone donosi kroz dimnjak.

Još jedna lijepa priča kaže da je Sv. Nikola živio u davna vremena u šumi, pored jednog sela gdje su živjela i bogata i siromašna djeca. Bogata su bila jer su imala roditelje koji ih vole, dovoljno hrane i prijatelje. Ali nisu imala igračaka a ni obuće. Samo jedan par čizmica. Ipak su djeca vrijedno svaki dan čistila i pazila svoje čizmice, a na Nikolin imendan bi ih posebno lijepo ulaštila i stavila u prozor.

A Nikola bi navečer prolazio i u svaki prozor u kome je bila lijepa čizmica stavio bi jednostavnu drvenu igračku koju je sam napravio. Ali, godine su prolazile i Nikola je bivao sve stariji. Više na svoj imendan nije mogao ići u selo i donositi igračke, a mame nisu htjele da im djeca budu tužna ako ujutro nađu praznu čizmicu.

I zato je svaka mama u tom malom selu stavila u čizmicu ono što je našla u kući. Kako su bili siromašni, to su bile jabuke, orasi, bomboni zamotani u šarene papiriće. A djeca su se probudila i bila sretna jer su već imala dovoljno igračaka, a slatkiši su ih razveselili.

Iako je glavni zaštitnik djece i pomoraca, on štiti i mnoge druge, poput djevojaka, siromašnih, studenata, farmaceuta, pekara, ribara, zaručnika, putnika i mnogih drugih. Sveti Nikola je uistinu pravi zaštitnik. Bazilika Sv. Nikole u Bariju u Italiji je prekrasna i ako ste jedni od obožavatelja ovoga Sveca, svakako je morate vidjeti.

Ako ste i sami bili dobri, sigurno nećete dobiti šibu već neke slatke poklončiće i slatkiše koja vam pripreme oni prema kojima ste bili dobri. Kako djecu, Sv. Nikola razveseli i one malo starije. Ako ste dijete, ili se još uvijek tako osjećate, razveselite se ovome danu i provedite ga ako ništa drugo, barem pjevušeći.

Ines Marinac

Pjesma Svetog Nikole

Tiho djeco, tiho sada,

Tamna noć već svuda pada!

Već po gradu Niko bijeli,

Dobroj djeci dare dijeli.

Biskupska mu kapa bijela,

Uzdiže se iznad čela.

Poput snijega bijela brada,

Dolje mu do pasa pada.

Duga mu do zemlje halja,

Hodajuć se za njim valja.

Jošte Niko sjedokosi,

štap u jednoj ruci nosi.

Vesele se, raduju se,

Djec mala svetom Niki.

Al´ne samo mala djeca,

Raduju se i veliki.

Djeca znadu da je dobar,

I predobar Niko sveti,

I djetetu da će dobrom

Nešto lijepo on donijeti.

Zar veliki ljudi od njeg´

Ništa na dar dobit´neće?!

Hoće, hoće: da zajedno

Veselje im bude veće.

Naša radost i veselje,

I vaša će radost biti,

Time hoće Niko sveti,

Vas velike veseliti.

Pa vas, eto, pozdravljamo:

Dobro došli danas k nama,

Roditelji, prijatelji,

Radujte se sada s nama!

 

NA BRDU TABOR

 

 

Ove nedjelje spominjemo se Kristova penjanja na brdo Tabor. Ja sam ga posjetio noću pa nisam doživio svjetlost sličnu onoj koju su vidjeli apostoli. Ali i u noći Tabor odiše veličanstvom. Uspinjete se na brdo kao da se penjete na vrh Alpa, stoljetna stabla njegovana plejadama redovnika i duhovnih velikana koji su se penjali na ovo brdo tražeći Božju blizinu. Na Taboru se mogu vidjeti ostaci starih crkava, bazilika, samostana... Sadašnja crkva, koju održavaju franjevci, nalazi se na kraju tog hodočašća između drvoreda i govorljivih zidina.

Tu negdje se dogodilo ono što mi zovemo preobraženjem. Tijekom liturgijske godine slavimo i blagdan Preobraženja Gospodinova. I iznova gledamo crtani film o nekakvim svijetlim oblacimo, osvijetljenim licima, zbunjenim ljudima, oduševljenim apostolima... I najmisaoniji među nama neće to spajati s nekakvom životnom realnošću. Vrijedni egzegete spojili su mozaik Kristova prikazanja kao manifestaciju njegova života: muka i smrt koja prati Kristov (i ljudski) život, zatim proslava koja slijedi nakon uskrsnuća... I to je to! Trebali bismo biti zagledani u tu proslavu, blaženi izgled, blaženo gledanje... A što ako ovo nije bila poučna demonstracija budućnosti koja slijedi u Kraljevstvu nebeskom, nego Kristova (i čovjekova!) svakodnevnica odnosa s Bogom? Mi preobraženje držimo nekakvom vrstm privida. A što ako je to stvarnost!? Mi Boga držimo vječnim, nadnaravnim, u mudrosti i ljubavi neusporedivim s nama ljudima. Neusporedivim! Držimo se ove činjenice. Kako onda Boga možemo “izmjeriti”? Ljudskim jezikom govoreći i svjetovnim mjerilima mjereći, nikako! Bog niti se služi našim mjerilima niti jezicima. Bog nas osjeća. (I ovo je ljudska govorna tvorevina pa u potpunosti neće zamijeniti ni opisati odnos Boga prema čovjeku.) To ne može razumjeti nitko tko nema iskustvo nadnaravnoga. A to nije meditativno niti asketsko iskustvo. To je iskustvo odnosa. Doživjeti iskustvo nadnaravnoga jest kao pogledati kroz ključanicu i vidjeti nešto što nikome ne možete ispričati, u što nikoga ne možete uvjeriti. To iskustvo su imali pravi! sveci. I zato su sebe i materiju koja ih je okruživala u obliku njihova tijela i stvorenog svijeta ispravno vrednovali. Najveći umovi među ljudima koji empirijski spoznaju stvoreni svijet zadivljeni su Stvoriteljem i stvoreni svijet nazivaju čudom. Ako je materijalni svijet veliko čudo, koliko li je čudo taj vječni svijet kojeg nam je predokus pokazao Krist i u ovom događaju preobraženja.

 markanov unuk

 

Četvrtak, 13. lipnja

SVETI ANTE

Sv. Misa i procesija u Kraljicama u 11,00 sati

Popodnevna sv. Misa, blagoslov djece i cvijeća u 18,00 sati

Riječ je o jednom od najomiljenijih svetaca u čitavoj Katoličkoj crkvi, kojega se časti ne samo u Padovi, gdje je podignuta prekrasna bazilika u kojoj se čuvaju njegovi posmrtni ostaci, već i u cijelom svijetu.

Svetac-cijeloga-svijeta

Sveti Antun Padovanski rodio se u Lisabonu u plemićkoj obitelji, oko 1195., i na krštenju je dobio ime Fernando. Stupio je među kanonike koji su opsluživali monaško pravilo svetog Augustina, najprije u samostanu Sv. Vincenta u Lisabonu a potom u samostanu Svetog križa u Coimbri, čuvenom kulturnom središtu Portugala. Posvetio se sa zanimanjem i žarom proučavanju Biblije i crkvenih otaca, stekavši potrebno teološko znanje koje je plodonosno primjenjivao u svom poučavanju i propovijedanju.

U Coimbri se zbio događaj koji je označio prekretnicu u njegovu životu: ondje su 1220. godine bile izložene relikvije prvih pet franjevačkih misionara, koji su otišli u Maroku i ondje podnijeli mučeništvo. Njihov je život duboko dirnuo mladog Fernanda i u njemu se rodila želja da ih nasljeduje i pođe putom kršćanske savršenosti: zatražio je tada da istupi iz augustinskih kanonika i da postane manji brat. Njegov je zahtjev prihvaćen i on se, uzevši ime Antun, uputio u Maroko, ali je Božja providnost odlučila drukčije.

Zbog bolesti je bio prisiljen vratiti se u Italiji te je, 1221. godine, sudjelovao na glasovitom “Kapitulu na rogožinama” u Asizu, gdje se susreo također sa svetim Franjom. Nakon toga je neko vrijeme živio u potpunoj skrovitosti u samostanu u blizini Forlija, na sjeveru Italije, gdje ga je Gospodin pozvao u drugu misiju. Pozvan, sasvim slučajno, propovijedati na svećeničkom ređenju, pokazao je da je obdaren takvom učenošću i govorničkim umijećem da su mu poglavari povjerili zadaću propovijedanja.

Započeo je tako u Italiji i Francuskoj apostolsko djelovanje koje je bilo tako snažno i djelotvorno da je naveo brojne one koji su se odijelili od Crkve da se ponovno vrate na pravi put. Bio je također jedan od prvih, ako ne i prvi učitelj teologije među manjom braćom. Počeo je predavati u Bologni, uz Franjin blagoslov, koji je, prepoznavši njegove kreposti, poslao Antunu kratko pismo, koje započinje ovim riječima: “Bilo bi mi drago da braću poučavaš teologiji”. Antun je udario temelje franjevačke teologije koju su njegovali veliki mislioci a koja je imala svoj vrhunac sa svetim Bonaventurom iz Bagnoregia i blaženim Duns Scotom.

KruhNakon što je postao provincijalnim poglavarom manje braće iz Sjeverne Italije, nastavio je službu propovijedanja, vršeći je naizmjenično sa službama vezanim uz vođenje provincije. Po završetku službe provincijala povukao se u blizinu Padove, gdje je bio boravio već u nekoliko navrata. Nakon svega godine dana, umro je pred gradskim vratima, 13. lipnja 1231. Padova, koja ga je prihvatila s ljubavlju i štovanjem za života, odala mu je trajno štovanje i iskazala svoju pobožnost. Sam papa Grgur IX., koji ga je, čuvši njegovu propovijed, nazvao “Kovčegom Svetoga pisma”, proglasio ga je svetim 1232., između ostaloga i zbog čudesa koja su se dogodila po njegovu zagovoru.

U posljednjem razdoblju svoga života, Antun je napisao dva sveska “Propovijedi”, koja su naslovljena “Nedjeljne propovijedi” i “Propovijedi o svecima”, namijenjene propovjednicima i predavačima na teološkim studijima iz Franjevačkog reda.

Sveti Antun piše: “Ljubav je duša vjere, ona je oživljava; bez ljubavi, vjera umire” (Sermones Dominicales et Festivi II, Messaggero, Padova 1979., str. 37). Samo duša koja moli može napredovati u duhovnom životu: to je povlaštena tema propovijedi svetog Antuna. On dobro poznaje nedostatke ljudske naravi i čovjekovu sklonost grijehu. Zato neprestano poziva vjernike da se bore protiv nagnuća pohlepe, oholosti i nečistoće te, naprotiv, vrše kreposti siromaštva i velikodušnosti, poniznosti i poslušnosti, neporočnosti i čistoće.

Na početku 13. stoljeća, kada su nicali novi gradovi a trgovina doživljavala procvat, sve je više bilo onih koji su bili neosjetljivi na potrebe siromaha. Zbog toga Antun u više navrata poziva vjernike da razmišljaju o pravom bogatstvu, a to je bogatstvo srca, kojim čovjek postaje dobar i milosrdan te tako skuplja blago za nebo: “O vi bogati – tako je on opominjao – neka vam prijatelji budu… siromasi, primite ih u svoje domove. Isti će ti siromasi kasnije primiti vas u vječne stanove, gdje vlada ljepota mira, povjerenje i sigurnost te obilni spokoj neprolazne sitosti” (Isto, str. 29). Nije li možda to učenje, dragi prijatelji, veoma važno i danas, kada financijska kriza i teške ekonomske neuravnoteženosti osiromašuju brojne osobe i stvaraju uvjete bijede?

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se: 

Antun, koji je bio iz Franjine škole, stavlja uvijek Krista u središte života i misli, djelovanja i propovijedanja. Upravo to je drugo tipično obilježje franjevačke teologije: kristocentrizam. Franjevački teolozi rado razmatraju, i pozivaju razmatrati, otajstva Gospodinova čovještva, napose rođenje, koje u čovjeku bude osjećaje ljubavi i zahvalnosti prema Božjoj dobroti. Pogled na Raspetoga također nadahnjuje osjećaje zahvalnosti prema Bogu i poštovanja prema dostojanstvu osobe, tako da svi, vjernici i nevjernici, mogu ovdje pronaći značenje koje obogaćuje život. Antun tako piše: “Krist, koji je tvoj život, stoji pred tobom raspet, da se ti zagledaš u križ kao u neko zrcalo. Ondje ćeš moći spoznati koliko su smrtonosne bile tvoje rane, koje nijedan drugi lijek ne bi mogao ozdraviti osim krv Sina Božjega. Ako pogledaš dobro, moći ćeš shvatiti koliko su veliki ljudsko dostojanstvo i tvoja vrijednost… Nigdje drugdje čovjek ne može bolje uočiti koliko vrijedi kao kada se zagleda u zrcalo križa” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 213-214).

Dragi prijatelji, neka Antun Padovanski, kojega vjernici toliko časte, zagovara za čitavu Crkvu i poglavito za one koji se posvećuju propovijedanju. Neka ovi potonji, crpeći nadahnuće iz njegova primjera, trude ujediniti solidan i zdrav nauk, iskrenu i gorljivu pobožnost te učinkovitost u naviještanju.

“Ako propovijedaš Isusa, on omekšava otvrdnula srca; ako ga zazoveš, gorke ti napasti postaju slatke; ako o njemu razmišljaš, on ti srce prosvjetljuje; ako o njemu čitaš, on ti nasićuje um” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 59).

Papa u miru Benedikt XVI.

 

 

 

Brojač posjeta

554398
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Last Week
Ovaj mjesec
Last Month
UKUPNO
198
505
198
551449
6333
10482
554398

Vaša IP adresa je: 18.205.60.226
Server Time: 2019-12-15 22:00:14