10. 03. 2017. petak

PUT KRIŽA

U Kraljicama, brdo ispod crkve, u 16,00 sati

12. 03.2017.

 

Sv. Mise u Danilu u 10,00 sati

             u D. Kraljicama u 11,15 sati

DRUGA KORIZMENA NEDJELJA (A)

Svake godine glavne poruke prvih dviju korizmenih nedjelja utjelovljuju cjelokupnost ljudske egzistencije i povijesti spasenja. Prve nedjelje doziva nam u pamćenje Isusova “kušnja” u pustinji sve one kušnje kojima je čovjek od početka izložen. Na drugu korizmenu nedjelju stavlja nam Isusovo preobraženje pred oči ono slavno preobraženje koje je cilj svakog ljudskog nadanja.

Poziv Abrahama, oca naroda Božjega.

  1. Abrahamom – prema riječima sv. Pisma – počinje povijest spasenja ljudi.  Jednog dana Abraham je snažno osjetio Božji zov: »Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam ćeš biti blagoslov. (…)

Siguran u Božju riječ, Abraham odmah odgovara na Božji poziv. Ide iz svoje  zemlje, te se daje na put i životnu neizvjesnost u koju ga Bog vodi. Upravo na tom primjeru vidimo što je zapravo vjera. Abraham je redovito i hvaljen u vezi s tom krepošću vjere koju je pokazao već od prvog Božjeg poziva. Zato je s Abrahamom počela povijest Izraela, Izabranog naroda. S njim je zapravo stupio na pozornicu svijeta poseban Božji narod. Tako je Bog s njime otpočeo u povijesti ljudi pripravu za dolazak Kristov na ovu zemlju.

Jedino takva vjera kakvu je imao Abraham, poduprta nadom,  može nam dati snage da nadvladamo iskušenja, prihvatimo lomove te odvažno svjedočimo za Krista unatoč svim protivljenjima. Bog i nama kao i Abrahamu upućuje osobni poziv. Vjerovati Bogu znači izložiti opasnosti sadašnji život nadajući se uskrsnuću i besmrtnosti života s Kristom.

Bog nas zove i prosvjetljuje.

Druga poslanica  Timoteju Pavlovo je oproštajno pismo suradniku i učeniku Timoteju pred smrt. U njemu s jedne strane izražava nadu da će ga Bog dostojno nagraditi za ustrajno propovijedanje evanđelja, a s druge daje upute mladomu crkvenom predstojniku za vođenje crkvene zajednice u vremenu nakon smrti apostola.

U ovonedjeljnom drugom čitanju Pavao moli Timoteja  da javno svjedoči u prilog Gospodinu Isusu, da ustrajno naviješta evanđelje i vodi crkvenu zajednicu kao grupu onih koji pristaju uz Isusa kao evanđelje. Svoju krsnu pridruženost Kristu Apostol naziva ostvarenjem Božjeg nauma “prije vremena vjekovječnih”. Odabranje za vjeru i misionarsku službu nije mu povod za umišljenost i osuđivanje svih koji nisu u Crkvi, nego poticaj na zahvalnost Bogu, koji ljude zove bez njihovih prethodnih zasluga.

Krist Isus je očitovanje i ostvarenje Božjeg nauma, zasnovanog prije vjekova. On je to učinio tako što je svojom smrću na križu i uskrsnućem “obeskrijepio smrt te učinio da zasja život i neraspadljivost”. Po Božjoj odredbi Isusova je smrt pobjeda nad fizičkom i duhovnom smrću ljudi. Ona donosi pravi život ljudima. Sve to biva “po evanđelju”: po misionarskom naviještanju evanđelja, ali i po življenju crkvene zajednice u skladu s prihvaćenim evanđeljem.

Evanđelje (Mt 17, 1-9)

Lice mu zasja kao sunce.

Kao što je za prvu korizmenu nedjelju svojstven događaj Isusove kušnje pred početak mesijanskog djelovanja, tako je za ovu svojstven događaj preobraženja. Preobraženje je zgoda u kojoj Otac nebeski priznaje Isusa za ljubljenoga Sina pri novom stupnju njegova mesijanskog djelovanja, kad je postalo jasno da ga čeka nasilna smrt. Za Isusa je to bilo povlačenje u osamu, gdje će pred Ocem ispitati svoj daljnji način mesijanskog djelovanja. Popeo se na goru tražeći Očevo svjetlo o svom životu i smrti. Za apostole je to bila potvrda sinovstva Isusova u trenutku kad kreće prema nasilnoj smrti. Glas iz neba želi razjasniti Petru – i nama danas – da je Isus Sin kojega trebamo slušati i onda ili upravo onda kad prihvaća nasilnu smrt kao sastavni dio svoga poslanja.

Kad nas zove na obraćenje, Crkva nas u stvari poziva da i mi poput Abrahama i apostola na Taboru iziđemo iz uhodanog i grešnog načina svojega života, da se uspnemo na brdo preobraženja u milosti Božjoj i da idemo kamo nas Bog vodi, odnosno prema obećanoj vječnoj domovini. Izići iz »zemlje svoje« i sići s Tabora ne znači, dakle, ništa drugo nego odvažno ići u susret Božjoj volji. Da su se apostoli Petar, Jakov i Ivan zaustavili na Taboru, makar i pod sjenom triju šatora, ne bi stigli u sjajnu radost Uskrsnuća. Tako ćemo i mi stići u radost vječnoga života u kraljevstvu Oca Nebeskoga samo onda ako budemo odvažno išli za njegovim jedinorođenim Sinom i našim Spasiteljem i Gospodinom Isusom Kristom.

MISNA ČITANJA

NA BRDU TABOR

 

 

Ove nedjelje spominjemo se Kristova penjanja na brdo Tabor. Ja sam ga posjetio noću pa nisam doživio svjetlost sličnu onoj koju su vidjeli apostoli. Ali i u noći Tabor odiše veličanstvom. Uspinjete se na brdo kao da se penjete na vrh Alpa, stoljetna stabla njegovana plejadama redovnika i duhovnih velikana koji su se penjali na ovo brdo tražeći Božju blizinu. Na Taboru se mogu vidjeti ostaci starih crkava, bazilika, samostana... Sadašnja crkva, koju održavaju franjevci, nalazi se na kraju tog hodočašća između drvoreda i govorljivih zidina.

Tu negdje se dogodilo ono što mi zovemo preobraženjem. Tijekom liturgijske godine slavimo i blagdan Preobraženja Gospodinova. I iznova gledamo crtani film o nekakvim svijetlim oblacimo, osvijetljenim licima, zbunjenim ljudima, oduševljenim apostolima... I najmisaoniji među nama neće to spajati s nekakvom životnom realnošću. Vrijedni egzegete spojili su mozaik Kristova prikazanja kao manifestaciju njegova života: muka i smrt koja prati Kristov (i ljudski) život, zatim proslava koja slijedi nakon uskrsnuća... I to je to! Trebali bismo biti zagledani u tu proslavu, blaženi izgled, blaženo gledanje... A što ako ovo nije bila poučna demonstracija budućnosti koja slijedi u Kraljevstvu nebeskom, nego Kristova (i čovjekova!) svakodnevnica odnosa s Bogom? Mi preobraženje držimo nekakvom vrstm privida. A što ako je to stvarnost!? Mi Boga držimo vječnim, nadnaravnim, u mudrosti i ljubavi neusporedivim s nama ljudima. Neusporedivim! Držimo se ove činjenice. Kako onda Boga možemo “izmjeriti”? Ljudskim jezikom govoreći i svjetovnim mjerilima mjereći, nikako! Bog niti se služi našim mjerilima niti jezicima. Bog nas osjeća. (I ovo je ljudska govorna tvorevina pa u potpunosti neće zamijeniti ni opisati odnos Boga prema čovjeku.) To ne može razumjeti nitko tko nema iskustvo nadnaravnoga. A to nije meditativno niti asketsko iskustvo. To je iskustvo odnosa. Doživjeti iskustvo nadnaravnoga jest kao pogledati kroz ključanicu i vidjeti nešto što nikome ne možete ispričati, u što nikoga ne možete uvjeriti. To iskustvo su imali pravi! sveci. I zato su sebe i materiju koja ih je okruživala u obliku njihova tijela i stvorenog svijeta ispravno vrednovali. Najveći umovi među ljudima koji empirijski spoznaju stvoreni svijet zadivljeni su Stvoriteljem i stvoreni svijet nazivaju čudom. Ako je materijalni svijet veliko čudo, koliko li je čudo taj vječni svijet kojeg nam je predokus pokazao Krist i u ovom događaju preobraženja.

 

markanov unuk

 

Brojač posjeta

273081
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Last Week
Ovaj mjesec
Last Month
UKUPNO
162
353
1098
270473
4724
5474
273081

Vaša IP adresa je: 54.166.82.161
Server Time: 2017-03-23 19:05:34