Mala braća velikoga Kralja – razmišljanje uz svetkovinu Krista Kralja (A)

 

22. studenoga 2020.

 


Čitanja: Ez 34, 11-12.15-17; Ps 23, 1-3.5-6; 1Kor 15, 20-26.28; Mt 25, 31-46


Iz povijesti znamo kako su kraljevi znali biti okrutni i krvoločni u borbi za vlast. Bilo je i onih koji nisu prezali, želeći samo za sebe sačuvati vlast, od ubijanja i najbližih članova obitelji, roditelja i braće, sestara i rodbine. Možemo zamisliti da takvima običan čovjek nije ništa značio, ako nisu poštivali one svoje najbliže rođake. Što je takvima mogao značiti onaj gladni i žedni, goli i bosi, ožalošćeni ili utamničeni? Malo tko, a ponajmanje kraljevi, držali su do tih kategorija ljudi koji su inače bili društveno beznačajni, te se o njih mogao bilo tko ogriješiti nekažnjeno, a ponajprije kraljevi i vlastodršci koji su predstavljali vrh piramide moći u društvu.

Isus, međutim, svojim dolaskom pravi zaokret, jer se priznaje kraljem, ali ne kraljem od ovoga svijeta. On je istinski vječni kralj, što znači da je on model i prototip kralja. Kao model kralja on pokazuje što on očekuje od zemaljskih vladara, ali isto tako od svih žitelja svoga kraljevstva. Kao pravi kralj on ne zazire od malenih i ugroženih, gladnih i žednih, već ih, naprotiv, naziva ih svojom najmanjom braćom. Vršeći svoju kraljevsku vlast on će suditi svoje podanike upravo na temelju toga koliko su prepoznavali ove potrebite kao njegovu braću kojoj su trebali asistirati. I premda je ova prispodoba naznačila svojevrstan zaokret, jer Isus ističe kriterije po kojima će jednom suditi sve ljude, ipak se stječe dojam da mi to ne shvaćamo i ne provodimo u život tako ozbiljno kako je on izrekao. Premda je on kralj koji drži do svoje najmanje braće, najčešće mi gledamo najprije sami sebe i držimo do sebe, te zapostavljamo one pored sebe. Ne izgleda da smo baš tako aktivni i skrbni oko gladnih, žednih, golih i bosih, stranaca i utamničenih, obespravljenih i ožalošćenih, premda će nas on jednom pitati jesmo li to činili.

Zato je vrijeme da se trgnemo, te da počnemo u praksu provoditi kraljevsku krepost ljubavi i milosrđa, prema kojoj ćemo primiti vječnu nagradu ili kaznu. Isusu su prije svega važni naši unutarnji osobni stavovi, naši stavovi prema osobama, a ne samo izgradnja izvanjskih uvjeta života s kojima se često ponosimo. Njega zanima na koji način jedni druge tretiramo kao ljude i djecu Božju, a ne koliko smo zaradili i izgradili. Njemu je daleko važnija pozornost na osobu pored nas, na njezine potrebe i dobro oko kojega treba skrbiti, nego samo ponos i samohvala koju stvaramo na račun zemaljskih ostvarenja. A svima nama se može lako potkrasti da radimo i gradimo, da unaprjeđujemo i razvijamo, ali ne s ciljem da činimo dobro čovjeku pored sebe, napose onom potrebnome, onoj Isusovoj maloj braći, već da se proslavimo, da požanjemo ljudski uspjeh, da bolje zaradimo i da sebe osiguramo. No u tom slučaju ne radimo radi čovjeka i njegova dobra, već radi novca i probitka.

Zato nam Isus govori da će njegov kraljevski sud biti na iznenađenje mnogima, i onima zdesna i onima slijeva. Kad razotkrije svoje karte, to jest temelje za prosudbu i razlučivanje ovaca i jaraca, iznenadit će i one koje nagrađuje, jer neće držati svoje čine vrijednima tolike nagrade, a i one koje će kazniti, jer će i oni biti uvjereni da su živjeli na takav način da nisu zaslužili vječne kazne. No onaj tko je motiviran istinskim dobrom osoba pored sebe, te im pomaže bez interesno, on u konačnici živi sukladno Božjem zakonu, to jest živi za neprolazne vrijednosti i Boga, premda ne smatra svoje djelovanje toliko velikim da zasluži kraljevsku počast koju mu potom Krist iskazuje. Onaj tko živi za druge dolazi do toga da djelima nasljeduje Krista, pa i kada nije svjestan koliko je to zaslužno i veliko djelo, jer Krist je i sam živio za druge, to jest za dobro i spasenje ljudi. Zato i onaj tko čini dobro čovjeku radi njega samoga, nasljeduje Boga koji je na istovjetan način ljubio čovjeka nemajući nikakva drugi cilj, nego da ga ljubi i privede ga spasenju.

Dopustimo stoga našemu Kralju da i nas pouči i da nas potakne na zauzetije čovjekoljublje, jer ljubeći one malene i čineći im dobro, činimo dobro upravo njemu koji je te malene uzeo u zaštitu proglasivši ih svojom malom braćom. Trudimo se ispred sebe vidjeti čovjeka, jer tako ćemo najlakše vidjeti i Krista u čovjeku, budući da je njemu stalo do svakog pojedinca s kojim se poistovjećuje. A opet s druge strane nastojmo ljubiti Krista svoga Kralja, jer će nas on najbolje poučiti kako ljubiti čovjeka, te će nas poticati da dobro ljudima činimo poradi njega, te ćemo tako čovjekoljublje spojiti s bogoljubljem. Trudimo se razmatrati Kristovu kraljevsku veličinu i slavu, misliti o vječnome sudu na kojem ćemo se pojaviti pred njim, te živimo za taj trenutak čineći sada na zemlji djela milosrđa i prepoznajući njega u potrebitima. Otvorimo dobro oči i prepoznajmo Krista u svojoj braći, da ne bismo propustili prigodu živjeti po Božju već sada, jer će nam Gospodin jednom u vječnosti dati nagradu samo za ono što smo na zemlji činili. A čineći djela ljubavi i milosrđa, već sada kraljujemo s Kristom, jer nam to postaju zaslužna, neotuđiva djela za vječnost, nakon kojih ćemo čuti čudesne riječi: Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta!

 

SVI SVETI

Svete Mise:

Danilo u 10,00 sati

Slivno u 11,00 sati

D. Kraljice u 12,00 sati

 

DUŠNI DAN

Spomen svih vjernih mrtvih

Svete Mise:

 

Danilo u 10,00 sati

D. Biranj u 11,00 sati

Crkva Sv. Petra u 12,00 sati

PUT KRIŽA

U KORIZMI

Nedjeljom: prije svake sv. Mise

Petkom: U Kraljicama uz brdo ispod crkve u 16,00 sati

 

01. 03. 2020.

1. KORIZMENA NEDJELJA

Sveta Misa:  Danilo u 10,00 sati

                        

(PEPELJAVANJE)

 

08. 03. 2020.

2. KORIZMENA NEDJELJA

Svete Mise:  U Danilu u 10,00 sati

                        D. Kraljicama u 11,15

 

15. 03. 2020.

3. KORIZMENA NEDJELJA

Svete Mise:  U Danilu u 10,00 sati

                        U D. Birnju u 11,15 sati

 

19. 03. 2020.

SVETI JOSIP

Svete Mise:  U D. KRALJICAMA u 11,00 sati

 

 

22. 03. 2020.

4. KORIZMENA NEDJELJA

Svete Mise:  U Danilu u 10,00 sati

                     u Slivnu u 11,15 sati

                      

29. 03. 2020.

5. KORIZMENA NEDJELJA

Sveta Misa:  Danilo u 10,00 sati

 
 

03. 04. 2020.

USKRSNA ISPOVIJED

i PUT KRIŽA  D. KRALJICAMA u 16,00 sati

 

05. 04. 2020.

CVJETNICA

NEDJELJA MUKE GOSPODNJE

Svete Mise:  U Danilu u 10,00 sati

                        U Kraljicama u 11,15 sati

                       U D. Birnju u 12,30 sati

 

12. 04. 2020.

USKRS

Svete Mise:  U Danilu u 10,00 sati

                        U D. Kraljicama u 11,15

                        U Birnjuu 12,30 sati

13. 04. 2020.

USKRSNI PONEDJELJAKA

Svete Misa:  U Slivnu u 11,00 sati

NA BRDU TABOR

 

 

Ove nedjelje spominjemo se Kristova penjanja na brdo Tabor. Ja sam ga posjetio noću pa nisam doživio svjetlost sličnu onoj koju su vidjeli apostoli. Ali i u noći Tabor odiše veličanstvom. Uspinjete se na brdo kao da se penjete na vrh Alpa, stoljetna stabla njegovana plejadama redovnika i duhovnih velikana koji su se penjali na ovo brdo tražeći Božju blizinu. Na Taboru se mogu vidjeti ostaci starih crkava, bazilika, samostana... Sadašnja crkva, koju održavaju franjevci, nalazi se na kraju tog hodočašća između drvoreda i govorljivih zidina.

Tu negdje se dogodilo ono što mi zovemo preobraženjem. Tijekom liturgijske godine slavimo i blagdan Preobraženja Gospodinova. I iznova gledamo crtani film o nekakvim svijetlim oblacimo, osvijetljenim licima, zbunjenim ljudima, oduševljenim apostolima... I najmisaoniji među nama neće to spajati s nekakvom životnom realnošću. Vrijedni egzegete spojili su mozaik Kristova prikazanja kao manifestaciju njegova života: muka i smrt koja prati Kristov (i ljudski) život, zatim proslava koja slijedi nakon uskrsnuća... I to je to! Trebali bismo biti zagledani u tu proslavu, blaženi izgled, blaženo gledanje... A što ako ovo nije bila poučna demonstracija budućnosti koja slijedi u Kraljevstvu nebeskom, nego Kristova (i čovjekova!) svakodnevnica odnosa s Bogom? Mi preobraženje držimo nekakvom vrstm privida. A što ako je to stvarnost!? Mi Boga držimo vječnim, nadnaravnim, u mudrosti i ljubavi neusporedivim s nama ljudima. Neusporedivim! Držimo se ove činjenice. Kako onda Boga možemo “izmjeriti”? Ljudskim jezikom govoreći i svjetovnim mjerilima mjereći, nikako! Bog niti se služi našim mjerilima niti jezicima. Bog nas osjeća. (I ovo je ljudska govorna tvorevina pa u potpunosti neće zamijeniti ni opisati odnos Boga prema čovjeku.) To ne može razumjeti nitko tko nema iskustvo nadnaravnoga. A to nije meditativno niti asketsko iskustvo. To je iskustvo odnosa. Doživjeti iskustvo nadnaravnoga jest kao pogledati kroz ključanicu i vidjeti nešto što nikome ne možete ispričati, u što nikoga ne možete uvjeriti. To iskustvo su imali pravi! sveci. I zato su sebe i materiju koja ih je okruživala u obliku njihova tijela i stvorenog svijeta ispravno vrednovali. Najveći umovi među ljudima koji empirijski spoznaju stvoreni svijet zadivljeni su Stvoriteljem i stvoreni svijet nazivaju čudom. Ako je materijalni svijet veliko čudo, koliko li je čudo taj vječni svijet kojeg nam je predokus pokazao Krist i u ovom događaju preobraženja.

 markanov unuk

 

Četvrtak, 13. lipnja

SVETI ANTE

Sv. Misa i procesija u Kraljicama u 11,00 sati

Popodnevna sv. Misa, blagoslov djece i cvijeća u 18,00 sati

Riječ je o jednom od najomiljenijih svetaca u čitavoj Katoličkoj crkvi, kojega se časti ne samo u Padovi, gdje je podignuta prekrasna bazilika u kojoj se čuvaju njegovi posmrtni ostaci, već i u cijelom svijetu.

Svetac-cijeloga-svijeta

Sveti Antun Padovanski rodio se u Lisabonu u plemićkoj obitelji, oko 1195., i na krštenju je dobio ime Fernando. Stupio je među kanonike koji su opsluživali monaško pravilo svetog Augustina, najprije u samostanu Sv. Vincenta u Lisabonu a potom u samostanu Svetog križa u Coimbri, čuvenom kulturnom središtu Portugala. Posvetio se sa zanimanjem i žarom proučavanju Biblije i crkvenih otaca, stekavši potrebno teološko znanje koje je plodonosno primjenjivao u svom poučavanju i propovijedanju.

U Coimbri se zbio događaj koji je označio prekretnicu u njegovu životu: ondje su 1220. godine bile izložene relikvije prvih pet franjevačkih misionara, koji su otišli u Maroku i ondje podnijeli mučeništvo. Njihov je život duboko dirnuo mladog Fernanda i u njemu se rodila želja da ih nasljeduje i pođe putom kršćanske savršenosti: zatražio je tada da istupi iz augustinskih kanonika i da postane manji brat. Njegov je zahtjev prihvaćen i on se, uzevši ime Antun, uputio u Maroko, ali je Božja providnost odlučila drukčije.

Zbog bolesti je bio prisiljen vratiti se u Italiji te je, 1221. godine, sudjelovao na glasovitom “Kapitulu na rogožinama” u Asizu, gdje se susreo također sa svetim Franjom. Nakon toga je neko vrijeme živio u potpunoj skrovitosti u samostanu u blizini Forlija, na sjeveru Italije, gdje ga je Gospodin pozvao u drugu misiju. Pozvan, sasvim slučajno, propovijedati na svećeničkom ređenju, pokazao je da je obdaren takvom učenošću i govorničkim umijećem da su mu poglavari povjerili zadaću propovijedanja.

Započeo je tako u Italiji i Francuskoj apostolsko djelovanje koje je bilo tako snažno i djelotvorno da je naveo brojne one koji su se odijelili od Crkve da se ponovno vrate na pravi put. Bio je također jedan od prvih, ako ne i prvi učitelj teologije među manjom braćom. Počeo je predavati u Bologni, uz Franjin blagoslov, koji je, prepoznavši njegove kreposti, poslao Antunu kratko pismo, koje započinje ovim riječima: “Bilo bi mi drago da braću poučavaš teologiji”. Antun je udario temelje franjevačke teologije koju su njegovali veliki mislioci a koja je imala svoj vrhunac sa svetim Bonaventurom iz Bagnoregia i blaženim Duns Scotom.

KruhNakon što je postao provincijalnim poglavarom manje braće iz Sjeverne Italije, nastavio je službu propovijedanja, vršeći je naizmjenično sa službama vezanim uz vođenje provincije. Po završetku službe provincijala povukao se u blizinu Padove, gdje je bio boravio već u nekoliko navrata. Nakon svega godine dana, umro je pred gradskim vratima, 13. lipnja 1231. Padova, koja ga je prihvatila s ljubavlju i štovanjem za života, odala mu je trajno štovanje i iskazala svoju pobožnost. Sam papa Grgur IX., koji ga je, čuvši njegovu propovijed, nazvao “Kovčegom Svetoga pisma”, proglasio ga je svetim 1232., između ostaloga i zbog čudesa koja su se dogodila po njegovu zagovoru.

U posljednjem razdoblju svoga života, Antun je napisao dva sveska “Propovijedi”, koja su naslovljena “Nedjeljne propovijedi” i “Propovijedi o svecima”, namijenjene propovjednicima i predavačima na teološkim studijima iz Franjevačkog reda.

Sveti Antun piše: “Ljubav je duša vjere, ona je oživljava; bez ljubavi, vjera umire” (Sermones Dominicales et Festivi II, Messaggero, Padova 1979., str. 37). Samo duša koja moli može napredovati u duhovnom životu: to je povlaštena tema propovijedi svetog Antuna. On dobro poznaje nedostatke ljudske naravi i čovjekovu sklonost grijehu. Zato neprestano poziva vjernike da se bore protiv nagnuća pohlepe, oholosti i nečistoće te, naprotiv, vrše kreposti siromaštva i velikodušnosti, poniznosti i poslušnosti, neporočnosti i čistoće.

Na početku 13. stoljeća, kada su nicali novi gradovi a trgovina doživljavala procvat, sve je više bilo onih koji su bili neosjetljivi na potrebe siromaha. Zbog toga Antun u više navrata poziva vjernike da razmišljaju o pravom bogatstvu, a to je bogatstvo srca, kojim čovjek postaje dobar i milosrdan te tako skuplja blago za nebo: “O vi bogati – tako je on opominjao – neka vam prijatelji budu… siromasi, primite ih u svoje domove. Isti će ti siromasi kasnije primiti vas u vječne stanove, gdje vlada ljepota mira, povjerenje i sigurnost te obilni spokoj neprolazne sitosti” (Isto, str. 29). Nije li možda to učenje, dragi prijatelji, veoma važno i danas, kada financijska kriza i teške ekonomske neuravnoteženosti osiromašuju brojne osobe i stvaraju uvjete bijede?

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se: 

Antun, koji je bio iz Franjine škole, stavlja uvijek Krista u središte života i misli, djelovanja i propovijedanja. Upravo to je drugo tipično obilježje franjevačke teologije: kristocentrizam. Franjevački teolozi rado razmatraju, i pozivaju razmatrati, otajstva Gospodinova čovještva, napose rođenje, koje u čovjeku bude osjećaje ljubavi i zahvalnosti prema Božjoj dobroti. Pogled na Raspetoga također nadahnjuje osjećaje zahvalnosti prema Bogu i poštovanja prema dostojanstvu osobe, tako da svi, vjernici i nevjernici, mogu ovdje pronaći značenje koje obogaćuje život. Antun tako piše: “Krist, koji je tvoj život, stoji pred tobom raspet, da se ti zagledaš u križ kao u neko zrcalo. Ondje ćeš moći spoznati koliko su smrtonosne bile tvoje rane, koje nijedan drugi lijek ne bi mogao ozdraviti osim krv Sina Božjega. Ako pogledaš dobro, moći ćeš shvatiti koliko su veliki ljudsko dostojanstvo i tvoja vrijednost… Nigdje drugdje čovjek ne može bolje uočiti koliko vrijedi kao kada se zagleda u zrcalo križa” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 213-214).

Dragi prijatelji, neka Antun Padovanski, kojega vjernici toliko časte, zagovara za čitavu Crkvu i poglavito za one koji se posvećuju propovijedanju. Neka ovi potonji, crpeći nadahnuće iz njegova primjera, trude ujediniti solidan i zdrav nauk, iskrenu i gorljivu pobožnost te učinkovitost u naviještanju.

“Ako propovijedaš Isusa, on omekšava otvrdnula srca; ako ga zazoveš, gorke ti napasti postaju slatke; ako o njemu razmišljaš, on ti srce prosvjetljuje; ako o njemu čitaš, on ti nasićuje um” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 59).

Papa u miru Benedikt XVI.

 

 

 

Brojač posjeta

672644
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Last Week
Ovaj mjesec
Last Month
UKUPNO
257
305
1105
669705
6617
11683
672644

Vaša IP adresa je: 35.153.39.7
Server Time: 2020-11-26 16:17:13