24. 06.2018. 

 

 Sv. Mise u Danilu u 10,00 sati, u Slivnu procesija i sv Misa u 11,00 sati

Rođenje svetoga Ivana Krstitelja


 


Danas Crkva slavi velikana, Ivana Krstitelja koji stoji na prijelomu iz Staroga u Novi zavjet. Njegova je veličina neprijeporna. Za nj Isus veli: Između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. Međutim, Ivan je bio izuzetno skroman i ponizan priznajući Isusovo prvenstvo. Stvarno veliki ljudi uvijek su ponizni. Stoga ćemo i mi ponizno i u jednostavnosti srca zamoliti Gospodina da nam oprosti naše grijehe, pa da možemo dostojno proslaviti ovu lijepu svetkovinu.

  • Gospodine, ti si Ivana od utrobe majke odredio za Preteču svome Sinu. Gospodine, smiluj se!

  • Kriste, ti si Ivana prozvao najvećim od svih ljudi. Kriste, smiluj se!

  • Gospodine, ti nas pozivaš da nasljedujemo poniznost svetoga Ivana. Gospodine, smiluj se!


 


Svaki roditelj je oduševljen svojim djetetom i spreman je vjerovati da je njegovo dijete najbolje, najsposobnije, posebno… Redovito ćemo to roditeljima i potvrditi, ali ćemo u sebi slegnuti ramenima: dijete je dijete, Božji je dar i zašto bi neko dijete trebalo biti posebno i “posebnije”? Međutim, valja ipak priznati, da stvarno ima ljudi koji su od djetinjstva jednostavno posebni. To su oni ljudi koji su bili čudo od djeteta i kasnije u životu ostali stvarno posebni. Dovoljno je prisjetiti se Mozarta ili nekog drugog velikana.


Od utrobe majke moje


I evo, danas prorok Izaija govori o sebi (Iz 49, 1-6), ali, Crkva tu riječ na poseban način primjenjuje na svetoga Ivana Krstitelja. Gospodin me pozvao od krila materina, od utrobe majke moje on me imenovao. Znamo kako Lukino evanđelje opisuje kako je anđeo Ivanovu ocu navijestio čudesno Ivanovo rođenje (Lk 1, 57-66.80). I dosita je to čudesno. Na primjeru Ivana Krstitelja vidimo kako u Boga ništa nije slučajno. On je i prije Ivanova rođenja znao i odredio koja će njegova uloga biti u naumu spasenja.

Mislimo li da tako Bog čini samo s posebnim ljudima kao što su Izaija, Ivan Krstitelj, sveti Pavao? Nipošto. U Boga nema pristranosti. Svatko je od nas pozvan u život, u kraljevstvo Božje, svatko je od nas pozvan biti suradnikom Božjim u stvaranju ovoga svijeta, suradnikom Kristovim u spasenju ovoga svijeta, suradnikom Duha Svetoga u posvećenju. I to ne od dana, ne od našega rođenja, nego, kako veli Pavao. Bog nas u Kristu sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim (Ef 1,4). Prije postanka svijeta Bog nas je htio i odredio svakome od nas njegovu vlastitu ulogu u ovome svijet. Božja smo djeca, Božji poslanici, ljubljeni Božji izabranici!


Što li će biti od ovoga djeteta?


Ivan se doista pokazao posebnim. Vidjelo se da je Ruka Gospodnja bila nad njim. Postao je isposnik, pustinjak, čovjek koji je drugovao s Bogom. Vidjelo se to i kasnije. Kad je počeo propovijedati krst obraćenja, veli Marko, grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe (Mk 1,5). Pomislimo samo koliko je snažan bio nastup Ivana Krstitelja. Silno mnoštvo je došlo k njemu na Jordan. Ne zato što su vidjeli čudesa, ne zato da izliječi njihove bolesnike, ne zato da umnoži kruh i ribe. Ne. Došli su k njemu priznajući svoje grijehe i primili su od njega krst pokore. Takvu privlačnu snagu nije mogao imati bilo tko. Svi su vidjeli i bili sigurni: to je prorok. To je Božji čovjek!

Kao da je našim vremenima potrebno više ovakvih ljudi. Naime, potrošačko društvo nas uvjerava da smo posebni, da je taj i taj proizvod samo za nas, da moramo razvijeti svoj osobni stil, svoje vlastite potencijale. Ukratko, uvjeravaju nas da smo mi i naša djeca polu-bogovi kojima onda treba i “božanskih” proizvoda da bi se to onda i očitovalo. A stvarnost je bitno drugačija. Mi smo redovito nezadovoljni i nesretni ne zato što nemamo novi mobitel, nego zbog toga što samima sebi postavljamo krive ciljeve. I nesvjesno težimo za “boljim životom”, potrošnjom, užicima, a ne vidimo da nas čini nesretnima sebičnost, gramzivost, ovisnost, usmjerenost samo na zemaljske probitke. Ne uviđamo da se trebamo vratiti i obratiti Bogu, da bismo se trebali odreći svake oholosti, srditosti, lijenosti, bludnosti, gramzivosti, škrtosti, da bismo trebali u sebi razvijati dobrostivost, praštanje, sućut, milosrđe, strpljivost, praštanje… A to se zove obraćenje, ono što je naviještao Ivan.


Ne usta veći od Ivana Krstitelja


U današnjoj molitvi Crkva se spominje Isusove riječi da je Ivan najveći od svih rođenih od žene (predslovlje), kako stoji u Mateja: Između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. Međutim, Isus odmah dodaje: A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega! (Mt 11,11). Što se hoće reći? Ivanu je Herod dao odrubiti glavu i Ivanovi su se učenici raspršili, s time da su neki pristupili Isusu. Sa svoje strane, Petar je bio grešnik. Pavao pogotovo. I drugi su apostoli itekako imali svojih mana. Nitko se s njima stvarno ne može usporediti s Ivanom. Pa ipak, Dvanaestoricu Isus postavlja u temelje svoje Crkve. Oni su raširili ime Isusovo po cijelome svijetu. Po njima je Duh Sveti činio velika čudesa. Njihovi su spisi temelj kršćanstvu, a mogli bismo slobodno reći ti su spisi (Novi zavjet) temeljem cijele zapadne uljudbe. Površan bi čovjek rekao da ni Bog neće pravo. Takav velikan se jednostavno ugasio i – ljudski govoreći – pretekli su ga oni koji mu nisu ni do koljena.

Upravo tako: ljudski govoreći. Mi ljudi gledamo na rezultate, na izvanjski uspjeh, na ime, na priznanja, na povijesni spomen. Pred Bogom Petar vrijedi kao Petar – kao vjernik kakav je već bio, Pavao kao Pavao, a običan vjernik onoliko koliko je Bogu vjeran. Nije po službi čovjek velik – ta Božji je to dar. Čovjek je velik onoliko koliko dopušta da Bog u njemu djeluje, koliko surađuje s Božjom milošću, bio on poznat ili nepoznat, bio on u ljudskim očima velik ili malen. Doista ne treba da se zanosimo takozvanim “velikim” ljudima, ma tko bili, ma gdje bili, ma koju ulogu u svijetu i u Crkvi imali. Bog ne gleda naizvan, Bog ne gleda na sposobnosti, na položaj čovjeka. Bog gleda u srce čovjekovo.

Mi znamo i vjerujemo, ako je Ivan u očima svojih suvremenika – nakon svoje smrti – i izgledao gubitnikom, mi znamo da je bio i ostavo velik jer je bio Božji čovjek u potpunosti, jer je bio određen prstom pokazati Spasitelja, jer je skromno rekao da je on samo glas, a da je veći onaj koji dolazi nakon njega. Baš zato što je bio ponizan, skroman, posve Bogu otvoren, bio je i ostao najveći od rođenih od žene. Neka i nama Ivanova poniznost, pobožnost i poslušnost Bogu bude uzorom i ohrabrenjem.

 
 

 

 

Brojač posjeta

355106
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Last Week
Ovaj mjesec
Last Month
UKUPNO
57
186
598
353471
2703
4800
355106

Vaša IP adresa je: 54.145.103.69
Server Time: 2018-06-21 14:05:09