13. 08.2017. 

19. NEDJELJA KROZ GODINU (A) 

 

Sv Mise: u Danilu u 10,00 sati

             u D. Kraljicama u 11,15 sati

             u Slivnu u u 12,00 sati

 

Svatko se od nas susreće se s razočaranjem. Utjeha je u susretu s Bogom.
Razočarenje, ali i izlaz iz tog stanja u susretu s Bogom i molitvu, tema je koja povezuje sva tri svetopisamska čitanja ove devetnaeste nedjelje kroz godinu u godini A.
Razočaran je prorok Ilija koji se, revnujući gorljivo za Gospodina, sukobio i s političkim i s religioznim vođama svog naroda zbog toga što su napustili savez otaca, ali i s vlastitim narodom koji je tolerirao takvo ponašanje svojih vođa. Nakon što im je u ime Gospodinovo prorokovao trogodišnju sušu, a zatim i očitovao da je Gospodin pravi Bog, on se morao povući u pustinju jer su ga nagovoreni od kraljice njegovi sunarodnjaci željeli ubiti. Ona veličanstvena sila koju je Bog ognjem očitovao na Karmelu spalivši žrtvu i žrtvenik nije bila prava pobjeda Boga i njegove istine, jer se narod za kojeg se Ilija zlopatio i mučio, kojemu je iskreno služio, opet tako lako, zbog straha za vlastitu zemaljsku egzistenciju, okretao za drugim bogovima, a mi bismo rekli drugim i drugačijim interesima. I u tom i takvom stanju Ilijinog osobnog razočarenja, Bog mu prilazi. Ovaj put to ne čini ognjem kao na Karmelu, ne pojavljuje se ni u olujnom vihoru i u potresu – sve su to bili starozavjetni znakovi Božjeg očitovanja – nego mu prilazi u šapatu laganog i blagog lahora. I razočaranom Iliji donosi mir i utjehu.
Razočaran je i apostol Pavao. On u drugom današnjem čitanju opisuje silnu tugu i neprekidnu bol su srcu što njegov židovski narod, za kojeg kaže da bi žrtvovao i vlastito vječno spasenje – on kaže: „htio bih i ja sam biti proklet, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svoje po tijelu“ – nije prihvatio Isusa kao Krista. U tom i takvom razočarenju Pavao živi. To ga razočarenje stalno prati u susretu sa svojim sunarodnjacima koji mu uvijek ponovo rade o glavi. Iako nam Pavao ne govori izravno kako je našao utjehu, očito je da je i njegova utjeha bila susret sa svojim i njihovim sunarodnjakom po tijelu, Isusom koji je Krist i koji je, kako on sam kaže, „iznad svega, Bog blagoslovljen u vjekove.“
Razočarani su i Isusovi učenici. Očekivali su da će Isus, nakon što je s pet kruhova i dvije ribice nahranio pet tisuća ljudi, konačno preuzeti svoju mesijansku ulogu i zakraljiti se. i da će oni dobiti zaslužene položaje u njegovom kraljevstvu. Umjesto toga Isus ih je, nakon što su se prikupili preostali ulomci i organizirao odbor koji bi ga uhvatio i zakraljio, stjerao na lađu i poslao u noć, neizvjesnost i borbu s valovljem i protivnim vjetrom. Nije teško dočarati sve ono na što su apostoli tad mislili i kako su nazivali sebe, a možda i samog Isusa. I njihovo razočarenje je doživjelo svoj kraj nakon susreta s Bogom. Isus koji hoda po vodi je zasigurno Bog. To uostalom kaže i njihova završna ispovijest vjere koju su izrekli nakon što su mu se ničice poklonili: „Uistinu, ti si Sin Božji!“ Nakon što se Isus popeo na njihovu lađu, „utihnu vjetar.“ Isus im je donio utjehu i mir.
Razočaran je na svoj način i sam Isus. Nakon što je nahranio mnoštvo shvatio je da ga ljudi, uključujući i njegove vlastite učenike, krivo shvaćaju. Shvatio je da je da je sve što je govorio i činio shvaćeno na materijalnoj i političkoj razini, da je njegovim slušateljima, uključujući i najbliže učenike, stalo samo do zemaljskog kruha. I zato on sili učenike da uđu u lađu, otpušta mnoštvo i povlači se u osamu. Želio ih je osujetiti u njihovom krivom nastojanju. Želi im dati priliku da se udalje i s određene udaljenosti pokušaju shvatiti stvarnost onoga što se dogodilo. Oslobodivši se pritiska mnoštva koje ga ne shvaća, Isus se povlači u molitvu. Evanđelje nas izvješćuje da Isus „pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli.“ I u tim trenucima, trenucima molitve i molitvenog susreta s Ocem, Isus pronalazi utjehu i za smrt prijatelja – neposredno prije umnažanja kruha do njega je stigla vijest o smrti Ivana Krstitelja – i za svoje razočarenje s narodom i s učenicima. U toj utjesi pronašao je snagu za nadilaženje i onog što se nakon toga dogodilo, onog susreta na jezeru koji je još jednom očitovao kako su učenici slabi u vjeri, u čemu je i ovaj put predvodnik bio Petar sa svojim sumnjama pod čijim teretom je počeo tonuti.
Sva ova razočarenja mogu nas podsjetiti na naša osobna razočarenja. I nama se dogodi kao i Iliji da razočarani nad ponašanjem svojih političkih i vjerskih vođa, pa i sebe samih, revnujemo za Boga i da nam se sve to kao i Iliji obije o glavu, da sav trud koji smo uložili u dobro drugih, počevši od svoje obitelji, preko susjedstva, župne i mjesne zajednice, najednom u očima ljudi nema nikakvo značenje, nego im ono dobro kojeg smo činili postaje povod za to da nam učine zlo, da nas ismiju i prognaju u pustinju i osamu. Dogodi nam se kao i Pavlu da nas svojim ponašanjem, svojim stavovima, onom čemu ih nismo učili, na što ih nismo poticali naši najbliži, oni za koje se usuđujemo reći da su nam oni i njihovo spasenje draži od našeg vlastitog vječnog spasenje, razočaraju i ožaloste. Imamo dojam da je sve što smo za njih činili i pokušavali, a možda i dalje pokušavamo činiti, samo na našu štetu, a njima nije na korist. I mi smo, kao i Isusovi učenici, u pojedinim trenucima tako sretni i ponosni što smo njegovi učenici. Htjeli bismo da to cijeli svijet sazna jer nam s njim ide sve dobro, jer on u našem životu i po našim rukama onih pet kruhova i dvije ribe pretvara u izobilje. A onda, najednom, dođu situacije u kojima nam se čini kao da nas je otjerao, kao da nas je napustio, da je sve protiv nas, a njega nema. On se tek čini kao nekakva utvara. To su svi oni trenuci životnih poteškoća, koje su još teže i nepodnošljivije ako ih susrećemo nesvjesni Isusove prisutnosti ili slabe vjere u njegovu prisutnost i slabog pouzdanja u njegovu moć. Svi smo mi tad Petar koji tone jer slabo vjeruje. I nama se, na kraju, događa kao i Isusu da shvatimo da su nas oni kojima smo govorili potpuno krivo shvatili, da imaju potpuno krive ideje, da je sve ono što smo govorili kao kršćanski roditelji u obitelji, vjeroučitelji u školi, svećenici s oltara, često, za nas same i za one kojima smo govorili, nešto što nije doprlo do ušiju, preko ušiju do razuma i preko razuma do srca.
Bez obzira o kojem se razočarenju radi – navedenim razočarenjima bi svatko od nas mogao dodati i neka svoja osobna iskustva – svaki put se kao jedino rješenje za izlazak iz tog stanja nudi susret s Bogom u molitvi i kroz molitvu. To je naše povlačenje na svoje Horebe, svoje pusto mjesto za susret s Bogom, svoje jezero života po kojem hoda Isus Krist, na kojemu možemo susresti Boga, njegov mir i utjehu, njegovu ruku koja će nas podržati da ne potonemo, poučiti da hodamo po vodi. Taj će nam susret s Bogom pomoći da ne gledamo samo na ono što je u našem životu bilo loše, nego i da otkrijemo ono što je bilo dobro. A dobra je uvijek više. I tad ćemo osnaženi Božjom prisutnošću moći krenuti dalje – bez razočaranosti koja se očitovala u Ilijinoj gorčini, Pavlovoj tuzi, učeničkoj malodušnosti i malovjernosti – u ostvarenje onoga plana koji Bog ima sa svakim od nas, na našem konkretnom mjestu i našim konkretnim životnim okolnostima.

Utorak, 13. lipnja

SVETI ANTE

Sv. Misa i procesija u Kraljicama u 11,00 sati

Popodnevna sv. Misa, blagoslov djece i cvijeća u 18,00 sati

Riječ je o jednom od najomiljenijih svetaca u čitavoj Katoličkoj crkvi, kojega se časti ne samo u Padovi, gdje je podignuta prekrasna bazilika u kojoj se čuvaju njegovi posmrtni ostaci, već i u cijelom svijetu.

Svetac-cijeloga-svijeta

Sveti Antun Padovanski rodio se u Lisabonu u plemićkoj obitelji, oko 1195., i na krštenju je dobio ime Fernando. Stupio je među kanonike koji su opsluživali monaško pravilo svetog Augustina, najprije u samostanu Sv. Vincenta u Lisabonu a potom u samostanu Svetog križa u Coimbri, čuvenom kulturnom središtu Portugala. Posvetio se sa zanimanjem i žarom proučavanju Biblije i crkvenih otaca, stekavši potrebno teološko znanje koje je plodonosno primjenjivao u svom poučavanju i propovijedanju.

U Coimbri se zbio događaj koji je označio prekretnicu u njegovu životu: ondje su 1220. godine bile izložene relikvije prvih pet franjevačkih misionara, koji su otišli u Maroku i ondje podnijeli mučeništvo. Njihov je život duboko dirnuo mladog Fernanda i u njemu se rodila želja da ih nasljeduje i pođe putom kršćanske savršenosti: zatražio je tada da istupi iz augustinskih kanonika i da postane manji brat. Njegov je zahtjev prihvaćen i on se, uzevši ime Antun, uputio u Maroko, ali je Božja providnost odlučila drukčije.

Zbog bolesti je bio prisiljen vratiti se u Italiji te je, 1221. godine, sudjelovao na glasovitom “Kapitulu na rogožinama” u Asizu, gdje se susreo također sa svetim Franjom. Nakon toga je neko vrijeme živio u potpunoj skrovitosti u samostanu u blizini Forlija, na sjeveru Italije, gdje ga je Gospodin pozvao u drugu misiju. Pozvan, sasvim slučajno, propovijedati na svećeničkom ređenju, pokazao je da je obdaren takvom učenošću i govorničkim umijećem da su mu poglavari povjerili zadaću propovijedanja.

Započeo je tako u Italiji i Francuskoj apostolsko djelovanje koje je bilo tako snažno i djelotvorno da je naveo brojne one koji su se odijelili od Crkve da se ponovno vrate na pravi put. Bio je također jedan od prvih, ako ne i prvi učitelj teologije među manjom braćom. Počeo je predavati u Bologni, uz Franjin blagoslov, koji je, prepoznavši njegove kreposti, poslao Antunu kratko pismo, koje započinje ovim riječima: “Bilo bi mi drago da braću poučavaš teologiji”. Antun je udario temelje franjevačke teologije koju su njegovali veliki mislioci a koja je imala svoj vrhunac sa svetim Bonaventurom iz Bagnoregia i blaženim Duns Scotom.

KruhNakon što je postao provincijalnim poglavarom manje braće iz Sjeverne Italije, nastavio je službu propovijedanja, vršeći je naizmjenično sa službama vezanim uz vođenje provincije. Po završetku službe provincijala povukao se u blizinu Padove, gdje je bio boravio već u nekoliko navrata. Nakon svega godine dana, umro je pred gradskim vratima, 13. lipnja 1231. Padova, koja ga je prihvatila s ljubavlju i štovanjem za života, odala mu je trajno štovanje i iskazala svoju pobožnost. Sam papa Grgur IX., koji ga je, čuvši njegovu propovijed, nazvao “Kovčegom Svetoga pisma”, proglasio ga je svetim 1232., između ostaloga i zbog čudesa koja su se dogodila po njegovu zagovoru.

U posljednjem razdoblju svoga života, Antun je napisao dva sveska “Propovijedi”, koja su naslovljena “Nedjeljne propovijedi” i “Propovijedi o svecima”, namijenjene propovjednicima i predavačima na teološkim studijima iz Franjevačkog reda.

Sveti Antun piše: “Ljubav je duša vjere, ona je oživljava; bez ljubavi, vjera umire” (Sermones Dominicales et Festivi II, Messaggero, Padova 1979., str. 37). Samo duša koja moli može napredovati u duhovnom životu: to je povlaštena tema propovijedi svetog Antuna. On dobro poznaje nedostatke ljudske naravi i čovjekovu sklonost grijehu. Zato neprestano poziva vjernike da se bore protiv nagnuća pohlepe, oholosti i nečistoće te, naprotiv, vrše kreposti siromaštva i velikodušnosti, poniznosti i poslušnosti, neporočnosti i čistoće.

Na početku 13. stoljeća, kada su nicali novi gradovi a trgovina doživljavala procvat, sve je više bilo onih koji su bili neosjetljivi na potrebe siromaha. Zbog toga Antun u više navrata poziva vjernike da razmišljaju o pravom bogatstvu, a to je bogatstvo srca, kojim čovjek postaje dobar i milosrdan te tako skuplja blago za nebo: “O vi bogati – tako je on opominjao – neka vam prijatelji budu… siromasi, primite ih u svoje domove. Isti će ti siromasi kasnije primiti vas u vječne stanove, gdje vlada ljepota mira, povjerenje i sigurnost te obilni spokoj neprolazne sitosti” (Isto, str. 29). Nije li možda to učenje, dragi prijatelji, veoma važno i danas, kada financijska kriza i teške ekonomske neuravnoteženosti osiromašuju brojne osobe i stvaraju uvjete bijede?

Vjera ti je bitna? Pridruži nam se: 

Antun, koji je bio iz Franjine škole, stavlja uvijek Krista u središte života i misli, djelovanja i propovijedanja. Upravo to je drugo tipično obilježje franjevačke teologije: kristocentrizam. Franjevački teolozi rado razmatraju, i pozivaju razmatrati, otajstva Gospodinova čovještva, napose rođenje, koje u čovjeku bude osjećaje ljubavi i zahvalnosti prema Božjoj dobroti. Pogled na Raspetoga također nadahnjuje osjećaje zahvalnosti prema Bogu i poštovanja prema dostojanstvu osobe, tako da svi, vjernici i nevjernici, mogu ovdje pronaći značenje koje obogaćuje život. Antun tako piše: “Krist, koji je tvoj život, stoji pred tobom raspet, da se ti zagledaš u križ kao u neko zrcalo. Ondje ćeš moći spoznati koliko su smrtonosne bile tvoje rane, koje nijedan drugi lijek ne bi mogao ozdraviti osim krv Sina Božjega. Ako pogledaš dobro, moći ćeš shvatiti koliko su veliki ljudsko dostojanstvo i tvoja vrijednost… Nigdje drugdje čovjek ne može bolje uočiti koliko vrijedi kao kada se zagleda u zrcalo križa” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 213-214).

Dragi prijatelji, neka Antun Padovanski, kojega vjernici toliko časte, zagovara za čitavu Crkvu i poglavito za one koji se posvećuju propovijedanju. Neka ovi potonji, crpeći nadahnuće iz njegova primjera, trude ujediniti solidan i zdrav nauk, iskrenu i gorljivu pobožnost te učinkovitost u naviještanju.

“Ako propovijedaš Isusa, on omekšava otvrdnula srca; ako ga zazoveš, gorke ti napasti postaju slatke; ako o njemu razmišljaš, on ti srce prosvjetljuje; ako o njemu čitaš, on ti nasićuje um” (Sermones Dominicales et Festivi III, str. 59).

Papa Benedikt XVI.

 

 

 

Brojač posjeta

302619
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Last Week
Ovaj mjesec
Last Month
UKUPNO
165
88
884
300719
2507
5229
302619

Vaša IP adresa je: 23.20.64.16
Server Time: 2017-08-19 20:23:00