kada umrem

‘Kada umrem, nedostajat ću mami, ali ne bojim se umrijeti – nisam rođena za ovaj život!’

Bio sam zapanjen i nisam znao što bih rekao. Bio sam šokiran zrelošću koja je došla kao plod patnje u duhu tog djeteta.

Foto: Shutterstock

Foto: Shutterstock.com

Kao onkolog s 29 godina profesionalnog iskustva, mogu reći kako sam sazrio i promijenio se zbog tragedija koje moje pacijenti prolaze. Uopće ne znamo kolike su nam granice, sve dok usred nedaća ne otkrijemo kako možemo ići puno dalje no što smo ikad mogli zamisliti.

Imam divne uspomene iz bolnice u Pernambucu, s onkološkog odjela, gdje sam počeo raditi kao profesionalni liječnik. Počeo sam odlaziti na dječji odjel i tamo sam se zaljubio u liječenje djece oboljele od raka.

Svjedočio sam tragedijama mojih pacijenata koji su bili nevine, male žrtve oboljele od raka. Kada se rodila moja prva kći, bilo mi je jako neugodno i teško gledati kako djeca pate. Sve do dana kada je u moj život došao mali anđeo!

Taj anđeo je došao u liku djevojčice koja je imala 11 godina i bila potpuno iscrpljena različitim tretmanima, injekcijama, kurama i svim drugim problemima koji prate kemoterapije i zračenje. No, nikada nisam vidio da taj mali anđeo posustaje. Vidio bih ju mnogo puta kako plače i u njezinim očima bih vidio strah, no ipak je to ljudski osjećati!

Jednog dana sam došao u bolnicu rano i našao sam svog malog anđela samog u sobi. Pitao sam ju gdje joj je majka. Sve do današnjeg dana, uvijek zaplačem kad se sjetim njezina odgovora.

“Moja mama nekada izađe iz sobe kako bi otišla plakati u tajnosti u hodniku. Jednom kada umrem, mislim kako ću svojoj mami nedostajati, ali ne bojim se umrijeti. Nisam rođena za ovaj život!”

“Mila moja, što za tebe znači smrt?” upitao sam ju.

“Dok smo mali, nekada odemo spavati u krevet naših roditelja i sljedećeg dana se probudimo u svom krevetu, zar ne?” (Pomislio sam na svoje kćeri koje su tada imale 6 i 2 godine i upravo to se događa s njima).

“To je za mene smrt. Jednog dana ću zaspati i moj Otac će doći po mene. Probudit ću se u Njegovu domu, u mom pravom životu!”

Bio sam zapanjen i nisam znao što bih rekao. Bio sam šokiran zrelošću koja je došla kao plod patnje u duhu tog djeteta.

“A svojoj mami ću nedostajati”, dodala je.

  1. ganut, pokušavao sam suspregnuti suze i upitao sam ju: “Dušice, a što tebi znači nedostajati nekome?”

“Nedostajati nekome je ljubav koja preostaje.”

Danas, kad imam 53 godine, svakoga koga znam ponukam da pruži bolju, izravniju i jednostavniju definiciju riječi “nedostajati”: to je ljubav koja preostaje.

Moj mali anđeo nas je napustio prije mnogo godina, no ostavila mi je ogromnu pouku koja mi je poboljšala život, pomoću koje sam postao humaniji i prisniji sa svojim pacijentima, sve kako bih iznova promišljao o onome što mi je vrijedno u životu. Dok pada mrak, ako je nebo vedro i vidim zvijezdu, nazovem ju „moj anđeo“ koji sjaji i obasjava Nebo.

Mislim kako je ona blistava zvijezda u svom novom, vječnom domu.

Hvala ti, anđelčiću, na životu koji si imala, na poukama koje si mi udijelila i na pomoći koju si mi dala. Kako je lijepo nedostajanje i čežnja koju si nam ostavila.

dr. Rogério Brandão, onkolog

Brojač posjeta

351012
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Last Week
Ovaj mjesec
Last Month
UKUPNO
165
114
165
349615
3409
5840
351012

Vaša IP adresa je: 54.162.253.34
Server Time: 2018-05-20 13:07:13