SVI SVETI

 

Svi sveti nisu mrtvi i nisu bundeve

 

Liturgija nam daje jasan smjer: 1. studenoga nije tužni dan, dan za crninu, i nemamo nikakvu osnovu zvati ga danom mrtvih, jer je sve usmjereno slavlju živih koji su dio nebeske Crkve i kojima se raduju anđeli i u njihovom su društvu.

 

Autor: Tanja Popec/Laudato 

 

Zborna molitva Euharistije koju slavimo na svetkovinu Svih svetih ukratko opisuje što slavimo toga dana: 'Svemogući vječni Bože, danas zajedno slavimo zasluge svih svetih. Molimo te: što je više zagovornika, udijeli nam i veće obilje svoga milosrđa.'

Ulazna pjesma, pak, poziva na radost: 'Radujmo se svi u Gospodinu! Svetkujmo blagdan u čast svih svetih: njihovu se blagdanu raduju anđeli i zajedno s njima slave Sina Božjega.'

Liturgija nam, dakle, daje jasan smjer: 1. studenoga nije tužni dan, dan za crninu, i nemamo nikakvu osnovu zvati ga danom mrtvih, jer je sve usmjereno slavlju živih koji su dio nebeske Crkve i kojima se raduju anđeli i u njihovom su društvu.

U taj se dan smještaju svi pokojnici svetačkoga života za koje se nisu vodili postupci kanonizacije, a u zemaljskom su životu ostavili svetački trag i uzor za nasljedovanje. Smrću su prešli u vječni život, što ne znači prestanak postojanja, već trajanje na jedan drugačiji način, trajanje duše koja Boga gleda, dok tijelo čeka uskrsnuće u Posljednji dan. Isus nam je objasnio gdje nas to čeka i kako se tamo dolazi. Iz Njegovoga odgovora znamo i gdje su naši dragi pokojnici: 'Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: 'Idem pripraviti vam mjesto'? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi, da i vi budete gdje sam ja. A kamo ja odlazim, znate put. Reče mu Toma: 'Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?' Odgovori mu Isus: 'Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni' (Iv 14,1-6).


Dan 'opterećen' neznanjem

Malo koji dan u liturgijskoj godini nosi teret neznanja kao svetkovina Svih svetih. Narod je, zasigurno pod utjecajem prakse pohoda grobljima, taj dan nazvao danom mrtvih, iako nije svjestan da na grobove dolazimo živima, jer ondje nitko nije izgubljen u doslovnom smislu. To je mjesto rastanka od zemaljskog života i, vjerujemo barem tako, prag prelaska u vječnost.

Kad bismo naše pokojnike smatrali apsolutno mrtvima, tada pada u vodu naša vjera u život vječni. Pravim smjerom ići ćemo ako toga dana slavimo naše žive kao članove nebeske Crkve, koja je nama, putujućoj Crkvi, suputnica i dio jedne cjeline.

Mnogi, osobito u seoskim sredinama, 1. studenog odijevaju crninu kao znak tuge za pokojnicima. Taj je običaj primjeren 2. studenog, no Svi sveti i slavlje toga dana po svojoj naravi traže boje života, a ne boje smrti. I još nešto, ne manje važno. Postoje vjernici (a i crkveni službenici) koji nerado čuju snimke s glasom danas pokojnih ljudi (npr. molitva krunice). Komentiraju tada: 'Što nam puštate mrtvace?'

Ovo pitanje vrišti od nepoučenosti, ili možda blaže rečeno, površnosti u ispovijesti vjere u Općinstvo svetih na nebu i na zemlji. Katekizam Katoličke Crkve jasno kaže: 'Sjedinjenje putnika s braćom koji su u Kristovu miru usnuli nipošto se ne prekida, dapače, prema trajnoj vjeri Crkve, jača se priopćivanjem duhovnih dobara' (KKC, br. 955).

Crkva nas potiče da jačamo svijest o povezanosti nas živih na zemlji i pokojnika za koje vjerujemo da im duša živi u gledanju Boga. I upravo gledana kao zemaljska i nebeska, Crkva je cjelovita. To konkretno znači da postoje tri stanja Crkve: 'Sve dok ne dođe Gospodin u svome veličanstvu i svi anđeli s njim i dok mu, kad jednom bude uništena smrt, ne budu podložne sve stvari, neki od njegovih učenika putnici su na zemlji, neki se – ostavivši ovaj život, čiste, a neki uživaju slavu gledajući 'jasno trojedinoga Boga kakav jest'' (KKC, br. 954).

Što konkretno 'rade' naši pokojnici u nebeskoj Crkvi, možemo slutiti iz poruka dvoje svetaca. Tako je sveti Dominik, kad je umirao, svojoj subraći rekao: 'Ne plačite! Bit ću vam korisniji poslije smrti i uspješnije ću vas pomagati nego za svog života.' Sveta Terezija od djeteta Isusa, pak, poručila je: 'Svoje ću nebo provoditi čineći dobro na zemlji.' Pokojnici svetačkog života, kojih se spominjeno 1. studenoga, kao i proglašeni sveci, zagovaraju nas kod Boga: 'Oni kod Oca ne prestaju za nas posredovati, prikazujući zasluge koje su stekli na zemlji, po Kristu Isusu, jedinome posredniku između Boga i ljudi' (KKC, br. 956).


Zašto postoji ta veza?

Da bismo je razumijeli, vratimo se pojmu općinstvo svetih. To je 'skup' članova spomenuta tri stadija Crkve. Članovi Crkve su, budući da su usmjereni na Krista koji je jedan i jednako povezan sa svim krštenicima, po Kristu i međusobno povezani. To je zajedništvo osoba s Kristom u središtu, i on je nit toga općinstva. Ovo je osobito snažno naglašeno u Euharistiji koju blagujemo kao hranu i zalog vječnog života. Isus je to izravno rekao: 'Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje - za život svijeta' (Iv 6,51).

Taj nas kruh u Euharistiji povezuje. Čudesno je kako je Krist prisutan jedan u jednom kruhu, i cijeli u svakoj primljenoj hostiji. I po njemu smo mi jedno. To znači da svatko od nas, što god čini, dobro ili zlo, utječe na to zajedništvo jačajući ili rušeći njegovu snagu, jer je dio cjeline. Po krštenju je ušao u to jedinstvo i svih nas tiču se usponi ili padovi jedni drugih. Budući da se ta nit zajedništva ne prekida smrću, jer krštenje ima posljedice i na život nakon smrti, nego se samo nastavlja u nebeskom životu, jer Krist je i u nebu gdje „sjedi s desna Ocu', i na zemlji po sakramentima,  onda je jasna povezanost nas na zemlji s onima u nebeskoj Crkvi.


A što 'slaviti' na Dušni dan?

Već sam naziv dana, spomen vjernih mrtvih, dovoljno govori. Poslužimo se liturgijskim tekstom. Zborna molitva je najsažetije tumačenje toga dana: 'Gospodine, usliši nam molitve: vjerujemo da si svoga Sina uskrisio od mrtvih, učvrsti nam nadu da ćeš uskrisiti i našu pokojnu braću i sestre.' Ulazna pjesma kaže: 'Kao što Isus umrije i uskrsnu, tako će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime. I kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni.'

Toga dana Crkva potiče i na molitvu za duše u čistilištu. To su duše koje su umrle 'u prijateljstvu s Bogom', ali nisu potpuno čiste. Naravno, pritom moramo voditi računa da se govori o slikovitom govoru, jer u stvarnosti se ne radi o prostoru, već o jednom novom stanju, novom načinu postojanja koji je teško izreći ljudskim riječima. Možemo samo upotrijebiti usporedbe na način da kažemo kako je čističište kao jedna čežnja za Bogom, On je nadohvat ruke, a ipak ga duša ne vidi, jer ju je smrt zatekla s nekom 'mrljom' koju moja 'očistiti'.

Crkva je od davnina za vjerne mrtve molila, a posebno je slavila Euharistiju da bi te, duše u čistilištu, očišćene mogle prispjeti k blaženom gledanju Boga. To je iskustvo poznato i kod židova prije Isusova dolaska od kojih saznajemo da je 'sveta i spasonosna misao moliti za mrtve da im se oproste grijesi' (2 Mak 12,46). KKC još nam dodaje da 'naša molitva za njih može im ne samo pomoći, već i njihov zagovor učiniti uspješnim u našu korist' (br. 958).


Zašto pohađamo groblja?

Jeste li znali odakle štovanje grobova svetih? U židovstvu Isusovog vremena bilo je poznato takvo štovanje, te su tada bila značajna dva groba: Izaijin kraj ribnjaka Siloe i Zaharijin u dolini Cedrona. Rimsko područje, pak, na koje je stiglo kršćanstvo, također je poznavalo obiteljsko štovanje pokojnika koje se razvilo uz njihove grobove praćeno pogrebnim gozbama i prinosom žrtve bogovima podzemlja.

Kršćani su tim običajima dali novi smisao, u svjetlu Kristova uskrsnuća. Tako je ukapanje u zemlju, za razliku od spaljivanja, bliže onome što je Krist prošao, a ujedno je i slika čekanja uskrsnuća. S kršćanstvom se dan smrti počinje nazivati i danom rođenja za nebo, što su osobito primjenjivali na datume smrti svojih mučenika. Njihovo se štovanje razvilo već u II. stoljeću. Liturgičar dr. Vladimir Zagorac (u knjizi 'Krist, posvetitelj vremena', KS) lijepo je opisao u čemu se sastoji to štovanje?

'Cijela se kršćanska zajednica sastaje kao jedna obitelj oko groba svoga mučenika, slavi refrigerium (op.a. pogrebna gozba), molitve i euharistiju. Nakon Konstantinova mira grobovi će se mučenika označiti i ukrasiti, na njima će se sagraditi i bazilike (martyria). Ali će u biti oblici štovanja trajno ostati isti: sastanak zajednice i slavljenje euharistije.'

Dakle, kršćani su najprije posebno slaviti mučenike. S vremenom su kao posebna svjedočanstva vjere isticani asketi, Bogu posvećene djevice, biskupi. No, o pojmu sveca i kanonizaciji kako je danas razumijemo možemo govoriti tek od X. stoljeća. Prva službena kanonizacija dogodila se 993. godine, za vrijeme pape Ivana XV., a prvi kanonizirani svetac bio je sv. Ulrik.

Zaključimo s Drugim vatikanskim saborom: 'Štovanje svetih proizlazi iz trajne povezanosti zemaljske i nebeske Crkve: pripadnici i jedne i druge, 'iako na različit stupanj i način, sudjelujemo u istoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu, i pjevamo istu pjesmu slave našemu Bogu. Sjedinjenje putnika s braćom koji su usnuli u Kristovu miru nipošto se ne prekida, dapače, po neprekinutoj vjeri Crkve se jača priopćivanjem duhovnih dobara. Zbog toga, naime, što su nebeski blaženici tješnje s Kristom sjedinjeni, oni jače utvrđuju cijelu Crkvu u svetosti, oplemenjuju štovanje koje ona ovdje na zemlji iskazuje Bogu i na mnogo načina pridonose njezinoj većoj duhovnoj izgradnji.'

Tako nam postaje razumljivije kako zasluge svetih mogu pomoći nama, putujućoj Crkvi. To je sve zbog one temeljne povezanosti preko Krista i u Kristu, i prije i nakon smrti.


Projekti živih uz Sve svete

Odgovor hrvatske mladeži na sveopću poplavu 'svjetlećih tikvi' (izrezbarenih bundeva) sjajan je znak ohrabrenja da mladi Hrvati katolici, a po njima i Crkva u našem narodu nije 'izgubljena' u shvaćanju ove divne svetkovine vječnog života.

Posljednjih smo godina svjedoci uključivanja sve većeg broja župa u projekt 'Holywin' (svetost pobjeđuje), organizirana molitvena bdjenja uoči Svih svetih. Povjerenstva za pastoral mladih, kao i neke katoličke udruge, osmislila su molitvene večeri s poticajima na radosno zajedništvo kroz duhovni program u kojem se mogu naći i igrokazi prema životopisima odabranih svetaca, jer 'sveci su bili i obični ljudi, ponekad slabi i grešni, ali strpljivi, ponizni i ustrajni u ljubavi i svjedočenju vjere.'

I to je razlog zašto želimo biti poput njih. Poticaj na ovakav projekt dala je Sveta Stolica kako bi zaustavila 'marketinški blagdan' uvezen iz SAD-a pod nazivom 'Noć vještica – Halloween'. Upravo ovih dana društvene su mreže ispunjene porukama: 'Fašnik je već bio ove godine, ovi dani nisu za maškaranje. Misli svojom glavom, a ne tikvom.' Naši pokojni sigurno ne bi željeli da im na grobovima ili u domovina 'palimo' izdubljene bundeve, već svijeće koje su simbol Krista, vječnoga Svjetla.

Na žalost, u vrtiće, škole, ali i domove obitelji, ušao je antikršćanski običaj 'Noći vještica' koji slavi strah i smrt. Odatle i maske vještica, kostura, zombija i strašila raznih vrsta. Trgovina i marketing učinili su ga toliko jakim da ga se sada u javnosti smatra pučkom svečanošću. I dok vanjskim obilježjem podsjeća na maškare, po svojem nutarnjem sadržaju 'Halloween' je u potpunoj suprotnosti kršćanstvu.

Neki mu tumači porijeklo vežu uz keltsko svetkovanje boga smrti kojega je trebalo 'potkupiti' da dušama umrlih da mir ili povratak u život u tijelu ljudi, a ne životinja. Zbog toga je trebalo prikazati žrtve tom strašnom bogu smrti, te preko žrtava okajati i vlastite grijehe, ali skrivajući pod maskama svoj identitet. Imamo li danas razloga umjesto svojih svetih 'slaviti' tikve, vještice, zombije i kosture?

'Noć vještica' nema nikakvo opravdanje, tim više što je povezano s bogom smrti. Naš Bog je, međutim, Bog živih. I stoga, uz svetkovinu Svih svetih i Dušni dan iz Knjige mudrosti (1,13-16) izdvajam jedan poticaj za razmišljanje: 'Ne trčite za smrću stranputicama života svojeg, i ne navlačite na se propast djelima ruku svojih. Jer Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih. Već je sve stvorio da sve opstane, i spasonosni su stvorovi svijeta, i u njima nema smrtonosna otrova. I Podzemlje ne vlada zemljom, jer pravednost je besmrtna. Ali bezbožnici dozivaju smrt i rukama i riječju, i za njom ginu smatrajući je prijateljem i s njome ugovor sklapaju, dostojni da joj pripadaju.'

 

 

Što slavimo na blagdan Svih svetih,

a što na Dušni dan?

Što zapravo znači kada kažemo da vjerujemo u »općinstvo svetih«?

Prvoga dana mjeseca studenoga svake godine slavimo blagdan Svih svetih. Tog dana slavimo one svece i svetice koje je Crkva proglasila svetima, kao i one koji nisu proglašeni svetima, ali su svojim životom ostvarili ideal kršćanskog života te su njihove duše ušle u kraljevstvo Božje pošto su nakon smrti njihove krsne haljine ubijeljene u krvi Jaganjčevoj.

Kako ne znamo poimence svih koji su umrli na glasu svetosti, Crkva je odredila ovaj dan kada se zajednički moli za sve svete i blažene, poznate i nepoznate.

Riječ je o onom beskrajnom mnoštvu običnih ljudi, mnoštvu koje nam svjedoči da svetost ne znači nenormalnost, besprijekornost, nego znači puninu ljudskosti. Stoga su na svetost pozvani svi kršćani, svih razdoblja i svih životnih okolnosti. Kao što je lijepo rekao papa Benedikt XVI., da bi mogli biti sveti, nije potrebno činiti izvanredne pothvate i djela niti posjedovati posebne karizme, već jednostavno služiti Kristu, slušati ga i slijediti bez obeshrabrenja u teškim trenutcima. Samo s njegovom pomoći možemo postati svetima.

Dušni dan slavimo svake godine 2. studenoga, kada se sjećamo svih svojih dragih pokojnika. Pohodi grobovima i grobljima u tom pogledu redoviti su znak pažnje i vjere. Tog dana vjernici mole za duše svojih dragih pokojnika, za njih pale svijeće na grobovima, prisustvuju svetoj misi, povezujući se tako svojim molitvama s njima i moleći Božje milosrđe da ih što prije očisti od svih slabosti te da ih uvede tamo gdje s oka svaka suza nestaje.

Tako je Dušni dan ili Dan svih vjernih mrtvih izraz kršćanske nade i vjere u zagrobni život što liturgija ističe riječima: »Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima. I pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.« Mi za duše svojih dragih pokojnika molimo duboko vjerujući da će oni, kada dođu u kraljevstvo Božje, biti naši zagovornici. Vjerujemo da će oni moliti za nas da ne promašimo svoj konačni životni cilj, da i mi uđemo u kraljevstvo Božje i tako budemo pribrojeni općinstvu svetih.

Datumska povezanost blagdana Svih svetih i Dušnog dana dobra je prilika za razmišljanje o vječnosti. S tim u svezi, kao što je jednom prigodom istakao papa Benedikt XVI., treba se upitati očekuje li uopće suvremeni čovjek vječni život ili pak vjeruje da to pripada već preživjeloj mitologiji. U ovom našem vremenu, više negoli u prošlosti, čovjek je toliko zauzet zemaljskim stvarima, tako mu često biva teško misliti na Boga kao protagonista povijesti i samoga našeg života. Blagdan Svih svetih i Dušni dan mogu biti vrlo poticajni za razmišljanje o tome.

(don Luka Prcela)

Brojač posjeta

380843
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Last Week
Ovaj mjesec
Last Month
UKUPNO
230
410
1124
378455
2941
5826
380843

Vaša IP adresa je: 54.163.20.57
Server Time: 2018-11-15 16:09:10