dr Tonči Matolić o uzrocima krize

Tonči Matulić o uzrocima sveopće krize u Hrvatskoj – Trbuh nam se prometnuo u božanstvo 

U posljednjem desetljeću i pol dosta smo se naslušali izjava anketiranih ljudi da im je u bivšem komunističkom režimu bilo bolje nego što im je danas, jer su u demokraciji doživjeli samo egzistencijalnu i socijalnu nesigurnost, nezaposlenost i besparicu. Mnogi još uvijek ne razumiju da im to nije donijela demokracija. Duboka duhovna kriza posljedica je komunističke kolektivističke neodgovornosti i nepromišljenih i samoživih koraka u demokratizaciji hrvatske države i društva.

hqdefault

U hrvatskom društvu vlada rezignacija i besperspektivnost. Ljudi uglavnom prepričavaju stanje krize, tj. životne poteškoće, oskudicu i neimaštinu, rastuću nezaposlenost, poreze te državni vanjski i unutarnji dug. Hrvatska se pretvorila u duhovnu pustinju u kojoj ponestaje nade, vjere i ljubavi, a život se doslovno pretvorio u životarenje. Nije čudo što raste nezadovoljstvo u ljudima, premda koliko god nezadovoljstvo bilo opravdano, često se pretvara u mrmljanje naroda koje zamjenjuje staložen i argumentiran (raz)govor. Negodovanje naroda pretvara se u duhovnu neugodnost koja stvara ozračje nepovjerenja u ljude, institucije i u budućnost. U takvu duhovnu ozračju vapimo za kritičkim i argumentiranim suočavanjem s pravim uzrocima duboke duhovne krize suvremenog hrvatskog društva. 

U posljednjem desetljeću i pol dosta smo se naslušali izjava anketiranih ljudi da im je u bivšem komunističkom režimu bilo bolje nego što im je danas, jer su u demokraciji doživjeli samo egzistencijalnu i socijalnu nesigurnost, nezaposlenost i besparicu. Mnogi još uvijek ne razumiju da im to nije donijela demokracija. Duboka duhovna kriza posljedica je komunističke kolektivističke neodgovornosti i nepromišljenih i samoživih koraka u demokratizaciji hrvatske države i društva. Demokratizacija je moguća samo po načelima osobne odgovornosti, marljivog rada, društvenog zalaganja, pravednosti i solidarnosti. Demokracija je dakle odgojni proces koji bitno uključuje moralne i duhovne vrijednosti.

Nažalost, hrvatsko je društvo ostalo prikliješteno između komunističkoga mentalnog sklopa lišenog čvrste osobne odgovornosti i nerazvijene demokratske svijesti o odgovornoj slobodi. Iz društva snažno ideologiziranih društvenih vrijednosti, prešlo se u društvo slabo razvijenih osobnih vrijednosti. Zbrojila su se dva problema koja su rezultirala strukturnim raslojavanjem hrvatskog društva. Ideologizirana svijest o društvenim vrijednostima sudarila se s nerazvijenom sviješću o osobnim vrijednostima, a od siline tog sudara nastala je gotovo potpuna šteta za hrvatsko društvo. 

Zato nije kriva demokracija nego čovjek – pojedinac – koji u novim društveno-političkim okolnostima ustrajava na starom vrijednosnom sustavu koji, neodgodivu i očekivanu demokratizaciju države i društva zamjenjuje stvaranjem partitokracije u politici, gramzivosti u ekonomiji, uravnilovke u obrazovanju, sluganstva u međuljudskim odnosima. Ukratko, pospješuje se individualna neodgovornost, nesavjesnost, nekreativnosti i nesolidarnost. Ponavljamo, za takvo stanje nije kriva demokracija, nego ljudi koji stvaraju demokraciju. Razvijena demokratska kultura ne ovisi primarno o strankama, udrugama, novcu, i velikim trgovačkim centrima, nego isključivo o odgoju duhovnih i moralnih vrijednosti koje tvore etičku supstanciju ljudske osobe. Kako možemo imati demokraciju kad nismo imali demokrate, nego (bivše) komuniste i (bivše) nacionaliste?

Odgovorna i savjesna sloboda u demokratskom uređenju države i društva ne pada s neba. Ne nastaje odjednom, nego nužno prolazi kroz pustinju, tj. kroz osobno čišćenje od zla i grijeha, ali i kroz društvenu katarzu. Nažalost, ništa se od toga bitno nije dogodilo. Za posljedicu imamo mrmljanje i prigovaranje mnogih, kojima se trbuh prometnuo u božanstvo, tj. mrmljanje se pretvorilo u svojevrstan egzistencijalni stav. Ne žele se sami mijenjati iznutra, a očekuju promjene. Čekajući promjene misle kako one trebaju doći od drugih.

No, to jednostavno ne ide. Pouka je jasna. Ne živi čovjek samo o kruhu nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta. U tom svjetlu se može shvatiti da više vrijedi ljudsko dostojanstvo, osobna sloboda i odgovornost s praznim trbuhom, nego pun trbuh bez ljudskog dostojanstva, osobne slobode i odgovornosti. To dokazuje da i danas moramo računati s čovjekom koji se, od špilje do atomske bombe, u svojoj suštini nije promijenio, nego je ostao trajno navezan na ono nagonsko – trbušno – u sebi. 

Ali čovjek nije trbuh. Čovjek nije složena mreža prirodnih nagona. Čovjek je slika Božja. Čovjek je slobodno razumsko biće. Zbog toga služenje čovjeku nikad ne prestaje. Nikad u ovom eonu nećemo moći reći: evo imamo završenog novog čovjeka, u kršćanskom smislu novog stvora koji bezuvjetno, dosljedno i potpuno živi novim životom djeteta Božjega. To potvrđuje da bez stalnoga prolaženja kroz pustinju, tj. bez temeljitog duhovnog očišćenja – od navika i mentaliteta starog čovjeka, od laži i obmana starih ideologija, od estradnog kršćanstva i površnog konvertitstva, od egoističke samodopadnosti i narcisoidne umišljenosti, od navezanosti na trbuh, od uživanja i razmetanja vlastitim ugledom – nećemo moći ugledati plodne ravnice obećane zemlje koje našu dušu ispunjuju božanskim životom, duhovnom vedrinom, istinskom srećom i cjelovitim blagostanjem. 

dr. Tonči Matulić, Tužaljke kamenja hrvatske pustinje

Brojač posjeta

350956
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Last Week
Ovaj mjesec
Last Month
UKUPNO
109
114
109
349615
3353
5840
350956

Vaša IP adresa je: 54.162.253.34
Server Time: 2018-05-20 12:55:00