svekrva

SVEKRVA

Upisala sam se u šibensku gimnaziju. Đačka svakodnevnica, da ne duljim. Išli smo svi i na vjeronauk, imali smo jedan sat tjedno. Vjeroučitelj nam je bio jedan svećenik iz Gospe van grada. Ništa posebno, ali puno bolje od onoga što smo imali prije. Onaj prije njega je bio prilično monoton, do kraja sata svi bismo pozaspali. Kod ovoga je bilo obrnuto: On bi započeo neku temu i druga polovica sata bi se obično pretvarala u bučnu raspravu pa nas je morao smirivati zbog buke.

Jednom je ušao u razred, stao ispred katedre, podlaktio se i samo nas gledao. Imali smo osjećaj da mu se nešto ružno dogodilo.

- Ajte vi meni, cure objasnite jednu stvar. Već sam par godina u gimnaziji i primjetio sam jedan fenomen koji mi nije jasan. Idete u ovu elitnu školu, pametne ste, odlikašice, planirate se upisati na fakultete, biti uspješne... Dođem obično preko odmora, prođem dvorištem. Upalo mi je u oko da se uopće ne družite s momcima iz gimnazije. Oni obično ostanu u holu na marendi, a vi ste okolo po zidićima s nekim čudnim tipovima koji dođu na onim vespicama. Neke od tih momaka poznajem iz osnovne škole i znam da su problematični tipovi. Uz dužno poštovanje prema vašim osjećajima i moje mišljenje da su ozbiljne veze za vas još prerane... Ali što je, tu je! Što to ima na tim momcima koji budalaču po gradu i jedini im je životni cilj napiti se, napušiti se i povaliti curu? Znam neke curice još iz osnovne koje su se družile s njima pa su mi dolazile plačući jer su ih na ovaj ili na onaj način povrijedili. Ove naše dečke gotovo sve poznajem odprije. Sve dobri momci, vrijedni, aktivni... Neki su kod mene u sastavu, u frami. Radimo korisne i dobre stvari... Što njima fali?

Još je ispričao par primjera o iskustvu s tim dečkima i njihovim «curama». Naši dečki u razredu, koji su bili u manjini ponašali su se kao da im je neugodno, a mi cure smo samo gledale i bile ljute na njega što se uopće petlja u naše stvari. Nismo bile voljne bilo što komentirati. No on je uvijek znao isprovocirati ženski jezik pa je i ovoga puta sve završilo u galami i prepiranju. Najprije smo se prepirale s njim, a onda nastavile međusobno. Nismo ni čule školsko zvono niti primjetile da je vjeroučitelj izišao iz razreda.

Još smo nekoliko puta otvarale tu temu i uglavnom zaključile da on samo popuje i miješa se u naše osjećaje koje ne razumije. No, uvjerena sam da smo drukčije mislile. Barem ja. Razmišljala sam o toj temi i uviđala koliko je svećenik bio u pravu. Napose su me dirnuli primjeri koje nam je ispričao o problemima koji nastaju iz brakova s problematičnim osobama. Rekao je da ne prođe dugo kad žene dolaze plačući u župski ured i traže izlaza jer vide da su pogriješile.

Moja prijateljica Jasna nagovorila me da odemo na pjevanje i susret Frame u Gospu van grada. Morala sam upoznati Tonija. On joj se jako sviđao.

- Da ga samo vidiš. Onako visok, plav, nosi naoćale, dugu kosu zaveže u rep, svira bas gitaru... Jooooj!

Toni je stvarno bio zgodan dečko. Njih nekoliko je sviralo. Momci su svirali gitare i jedan klavijaturu. Cure su bile uglavnom ove iz gimnazije koje su išle u glazbenu, jedna je svirala flautu, jedna violinu, a ostale su pjevale. Sasvim jedna drukčija atmosfera nego u gimnaziji. U školi je bilo i onih koje vjeronauk nije zanimao pa se osjećala napetost. Ovdje sasvim drukčija pjesma. Naš svećenik se dobro kužio u glazbu i radio je s njima na sasvim drukčijii način. Bio je energičan, sav zadubljen u ono što radi. Upozoravao ih je na greške, vraćao na početak. A oni su sve besprijekorno slušali i radili onako kako im je savjetovao i čekali ono njegovo na kraju: To, to je prava stvar!

I ja sam se zadubila u note, gledala u njegovu ruku i trudila se naučiti pjesmu. A zapazila sam i Domagoja.

Domagoj je išao u naš razred. Živio je u obližnjem selu pa smo ga držali za seljačića. Bio je sitan i mršav (kao i ja), neprimjetan. U školi je bio dosta tih, marljiva pčelica. Ovdje sam ga doživjela u sasvim drugom svjetlu. Tako je energično svirao gitaru i uživljavao se u stihove koje je pjevao da ga nisam prepoznala...

- Koga gledaš?

To me Jasna pitala, a ja sam se prenula i nisam ništa odgovorila. Znala sam samo to da ću slijedeći put sigurno doći na probe i susret Frame.

To mi je bio najljepši dio života. Družili smo se, išli na izlete, išli u druge župe. Napose mi je ostao u sjećanju put u Italiju, na franjevačka mjesta. Zadivili su me mladi i djeca koja su dolazila iz cijeloga svijeta. Bože moj, mislila sam, kad bi svi ljudi na svijetu bili ovakvi kao ova franjevačka omladina, svi bismo bili sretni. Imali smo nekoliko zajedničkih susreta s raznim grupama. Uglavnom smo govorili o svojim iskustvima u sredinama u kojima živimo. Gotovo da sam se sramila poslije svjedočanstva mladih iz drugih krajeva svijeta. Toliko nevolja i bijede u zemljama u kojima žive! A oni toliko radosni i puni nade. Odlučila sam da se nikad u životu neću žaliti da mi je teško, pa da upadnem u ne znam kakve teškoće. Mi imamo sve, a uvijek kukamo da nam je loše, a oni nemaju ništa a tako su sretni kao da su najbogatiji ljudi na svijetu.

I tako, život donese nove zadatke. Ja i Domagoj završili u Zagrebu na fakultetu. Naš svećenik nas je odmah povezao s članovima Frame u Zagrebu. Oni su nas lijepo primili, našli su nam smještaj. Poslije dvije godine, ja i Domagoj smo završili u istom stanu. Financijska situacija je bila sve teža. Moj otac ostao je bez posla, njegovi su oboje otišli u mirovinu. Razmišljali smo i o ženidbi, ali su u prvi plan odmah dolazili troškovi pa je zaključak uvijek bio da još nije vrijeme. Kad će doći to vrijeme?!

Ostala sam trudna. Znala sam da će to bitno promijeniti stvari. Naši odnosi su postajali drugačiji. Nismo puno pričali, samo bismo stajali zagrljeni satima. Odlučila sam otići malo kući. Moj otac je bio prilično tih čovjek i nije se nikad puno mješao u moj život, ali majka je uvijek imala rješenje. Ovaj put njezino rješenje je bilo logično – abortus!

Ja sam to odmah odbacila iz primisli, ali crv sumnje i neki đava u meni počeli su malo pomalo navlačiti vodu na majčin mlin. Nisam bila za abortus, moj svjetonazor je bio drukčiji, ali kao da sam znala da ću to ipak učiniti.

U međuvremenu je i Domagoj došao u Dalmaciju. Išli smo kod njegovih. Njegovi roditelji bili su obadvoje prosvjetni radnici. Onako, sitni i jednostavni ljudi kao što je i on bio. Njegova majka je bila pobožna žena, umirovljena nastavnica likovnog odgoja. Kad sam je upoznala oko nje su bile nekakve duhovne knjige, krunice... Odmah sam pomislila da je neka prepobožna bakica s kojom ću imati problema i zgražala me pomisao da ću s njom živjeti.

Taj put smo išli s njegovim ocem obići vinograd. Njih dvojica su se zanijela u priču o lozi i maslinama, a ja sam se nastojala približiti kući jer sam osjaćala malu nelagodu u želucu. Ušla sam polako u kuću i krenula prema kupatilu. Začula sam nekakvo jecanje iz dnevnog boravka. Ušla sam unutra i našla gospođu Mariju kako plače. Prišla sam i pitala: «Što vam je?».

- Dite moje, samo nemoj napraviti grešku koju sam ja napravila. Patit ćeš cili život!

I onako me spontano zagrlila i čvrsto stisnula uza se da mi je bilo neugodno i bolno. Obrisala je suze i otišla u dvorište.

Znala sam odmah na što je mislila. Domagoj joj je sigurno rekao što smo razgovarali o savjetu moje majke i o mom kolebanju. Kasnije sam gotovo neprestano razmišljala o njezinim riječima. Nisam htjela da mi se dogodi patnja koju sam osjetila u riječima te žene. Poslije ručka ona nam je rekla:

- Dico moja, vas dvoje se puno volite. Vidim ja to. Nemojte da vam netko ili nešto uništi tu ljubav. Otiđite lipo kod matičara i fratra i vinčajte se, skinite barem tu brigu s glave. Ja i Gojko ćemo vam pripremit lipu večeru, a za pir će biti vrimena. Mislite na to dite, i da završite to škole što vam je ostalo i izaći će to na dobro. Dat će Bog blagoslova!

Nas dvoje smo se samo pogledali i bilo nam je jasno što nam je činiti. Ništa nisam ni govorila svojima jer sam znala da će biti problema. Majka bi odmah prigovarala: «A di je pir? A šta će reći rodbina, šta će mi reć ljudi...»

Kad smo sve dogovorili s matičarem i fratrom, rekla sam svojima kad je datum vjenčanja. Bilo je taratutnje! Skoro je policija došla u kuću. Ja sam samo mirno šetala po kući i skupljala svoje stvari. Bile su mi u glavi riječi tete Marije: «Nemojte da vam netko ili nešto uništi tu ljubav.».

Poslije nekoliko mjeseci rodio se Mislav. Malo je u početku bilo zdravstvenih problema, ali, hvala Bogu sve se dobro završilo. Ono što te u životu ne slomi, to te ojača. Tako sam se i ja osjećala. Bila sam jedna nova, jača osoba, odgovornija, zauzimala sam čvršći stav u životu i u odlukama... Teta Marija mi je puno pomagala oko Mislava, ona je tako uživala u njegovu društvu da sam se ponekad pitala: Jesam li ja dobra majka? Imala sam osjećaj da ga ona voli više nego ja.

U međuvremenu mi je teta Marija ispričala svoje iskustvo s abortusom.

- To mi je bila druga trudnoća. Kolegice s posla su me nagovorile. Gojko je taman bio završio u zatvor. Zatvorili ga komunisti jer je bio politički aktivan. Ja sam se poslije toga pretvorila u čudovište. Bila sam nervozna, živčana, sve mi je smetalo, gutala sam tablete za živce, išla kod psihijatra... Domagoja sam jedno vrime sklonila kod sestre da me ne gleda onako jadnu. Nisam ni u primisli imala da će mi se takvo što dogoditi. Kad sam došla po Domagoja, sestra me pozvala da odemo na Visovac u nedilju, oni idu svake godine, bude lipo. I tako sam otišla. Vidim ljudi se ispovidaju. Mislim da je bila Cvitnica. Ljudi i žene drže maslinove grančice, mole krunicu, čekaju u redu da se ispovide. Ja se nikad nisam ispovidala. Ali klekla i ja. Šta imam izgubit?! Onako kroz suze govorim svećeniku šta mi se dogodilo. A on me lipo svitova: «Dite moje to što ti se dogodilo je zlo i grijeh. Ali, nisi ti sama kriva. Krivi su i drugi. Lipo sada, kada bude misa i kad se budu prinosili darovi na oltar, kruh i vino, prinesi i ti Bogu to svoje dite. Zamisli da je bio muškić i da si mu dala ime Ivan. Reci Bogu: Evo ti moga Ivana, a meni oprosti.». Tako sam i napravila. Nisam mogla izdržat do kraja mise, izašla sam vanka, vrtilo mi se u glavi. Jedva su me doveli do kuće. Poslije toga mi je bilo bolje, ali bol u duši je ostala, ostali su duboki ožiljci. Gojko se vratio nakon dvije godine. Sve sam mu priznala. Srića da je on pametan čovik pa je sve razumija i oprostija mi je, šta će. Kasnije nismo mogli imat dice i ja sam uvik sebe krivila, mislila sam da je to od pobačaja. Bog dragi zna. Moram i ja dobit nekakvu kaznu. Kao učiteljica sam bila u obitelji koji su imali puno dice. Najdraže mi je bilo, naročito u božićno vrime, doć u kuću s puno dice. Cili život sam s dicom u školi, ali u obitelji je drukčija stvar. I uvik su mi u školi bila bolja i vridnija ona dica iz takvih obitelji. Oni naviknu na to zajedništvo, na pomaganje, veže ih krv i osjećaju jedni za druge. Ja imam dva brata i tri sestre. Da ih nemam, bila bih puno siromašnija. Oni su mi veliko bogatstvo i podrška u životu. Kad ne možeš kod jednoga, otići ćeš kod drugoga. A kad nemaš nikoga, kud ćeš?».

Za Gospu od anđela išli smo na Visovac. Prvi put sam tamo bila. Gledala sam ga puno puta na televiziji i na slikama, ali nikad tamo nisam bila. Kad smo došli na vrh brine i kad sam pogledala dolje, vidjela sam jedan drugi svijet. U onom golom kamenjaru, u kanjonu rijeke Krke, visio je na vodi otok Visovac. Kao da sam došla u neki drugi svijet. Na otok su već počeli pristizati ljudi. Nisu se puno obazirali na ljepotu koja ih je okruživala, svi su išli prema vratima samostana i stajali u redu za ispovijed. Išla sam i ja. Osjetila sam potrebu da moram ispovijediti Bogu neke svoje ružne namjere. Stajala sam u redu i promišljala kako ću to reći. Kad je žena ispred mene klekla da se ispovjedi, ugledala sam poznato lice. Bio je to naš vjeroučitelj iz Gospe van Grada. Bilo mi je jako drago što ga vidim, ali i pomalo neugodno što ću se kod njega ispovjediti. Klekla sam i pozdravili smo se. Malo smo ćakulali. Rekla sam mu da mi je darovao muža. On je slegnuo ramenima, kao da ne zna što ja govorim, a onda smo počeli ispovijed. Počela sam pričati o svome životu u posljednje vrijeme. Ništa od onoga što sam naumila reći, neke nove riječi. Gledala sam u svećenikove ruke koje su prebirale onaj konop što su nosili oko habita. Prisjetila sam se tih ruku. Imao je lijepe ruke koje su ulijevale samopouzdanje i kao da je u njima držao neko nevidljivo blago koje smo mi uzimali. Podigla sam nakratko pogled i vidjela da i on gleda u istu točku kao i ja. Malo kroz suze ispričala sam i svoj najteži grijeh. On je samo podigao pogled. Nije ništa rekao. Gledao me onim svojim velikim očima par sekundi. Bio je to pogled i osmjeh koji nikad nijedan umjetnik neće uspjeti naslikati. Ostao je uslikan u moju dušu.

Mislava smo krstili nakon par mjeseci. Došli su i moji. Skupilo nas se oko stotinu. Did Gojko je samo iznosio stolove i stolice isprid kuće i ponavljao kao papiga «Di čeljad nisu bisna, kuća nije tisna.». Kad je nestalo naših stolova, morali smo donijeti iz susjedstva. A onda su i susjedi došli sjesti za svoje stolove i tako je kroz kuću taj dan prošlo oko trista ljudi. Primjetila sam da nema bake Marije. Ušla sam u kuću i našla je na trosjedu, plače.

-  Šta vam je sad, majko?

-Dite moje, plačem od sriće.

Ja sam je samo snažno zagrlila, onako kako je i ona mene prvi put, i obadvije smo plakale. Valjda, od sriće...

 

markanov unuk

Brojač posjeta

369994
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Last Week
Ovaj mjesec
Last Month
UKUPNO
137
176
1111
367433
3886
4409
369994

Vaša IP adresa je: 54.198.205.153
Server Time: 2018-09-21 08:53:02