nema druge

OPIS MOGA TIJELA

 

Drobe Janše

grave naše

za uglove - za posijat

bijelim putrom - bijelim zlatom

pa po duplo podrubljeno

od glave mu vijor balčak

od ugla mu sreća strma

na kazaljke izbrojeno

i uokrug optočeno

sve premeće, sve dočika

kud prstima - tud mislima,

naopako - nikad, ni snom.

I iglicom ko oružjem

bez ičega - ko medvjeda...

Glatko vidim, glatko bogme,

zid prebijen i sakriven

'ko od sprijeda taj prispije

al' svi vazda ne prispiju.

Djetinjasto, velim, bješe:

malo mozga - puno jaza,

malo mozga - puno zlata.

Ne vidjeh ga glavom ticat',

doli rukom i ustima

i naprečec zatomljena

ne brinuć' se, ne štedeć' se

- u kog ima, vazda bit će!

Gdje promisli, tu prestade,

spopade ih nova vika

u po dana, na iglama

ko nikada tako sada

vjetrom, lugom

ne pristoji

u pitome zasipati...

 

...kad obolih, nema lijeka.

Sve uglove zaobiđem,

sve užgane dolje spustim.

Ali vajde! Ni to ne bje

uzrok jada prevelika.

Znači tako, lisica je.

Lisicom se klin izbija.

Ako ne smje, glas će morat',

dan će noć njoj istjerati.

I pogledam - ništa od tog.

Moralo se zorom ranit'.

Tokalo je da izbrišem,

al' izbrisat nisam mogo,

al' izbrisat nisam htio.

Već se sjetih da sam bio

dijete u klas porođeno

klasjem zlatnim da se siti

i bosonog da se dičim.

I izuh se, i svukoh se,

i u Kapelj zakoračih

studen vodom da se liječim,

studen vodom da se grijem...

Al' me mlijekom s brijega prokle

vila neka nepoznata;

zaiska me gladak kamen

da ga bacim u oblake.

Kako kamen da ti nađem

kad kamenje srce nije?

Kako kamen da ti nađem

kad kamenje oči nisu?

Ražalostih pola svijeta,

svijet mi leđa tad okrenu.

I poletih da se pravdam,

gluhom riječi da beljezgam,

slijepu boje da kazujem

pa da i sam sad oslijepim

i ničega da ne čujem...

Ne znah želju izustiti,

ne znah korak koraknuti.

Kud koracih tud upadoh,

kud upadoh tu ostadoh.

"Sad te trebam da me spriječiš,

blatnog, tužnog da zaviješ,

jer su ruke moje same,

kolko same, tolko male..."

 

Sad slušajte besjedu koju mi je izrekao

ne gledajući me u oči nego u srce:

DAH prohuja - život nasta;

VODA doli ogrumeni;

VJETAR blato moje stvrdnu.

A u VATRI promaklo mi

dijete neko u košulji,

ne stigoh mu reći stani.

Tužno tužih, za njim jecah.

Vukovi ga mogu strgat',

ljuta guja usmrtiti,

od glada će poginuti...

Nit ga vuci rastrgaše,

nit ga guja usmrtila,

nit od gladi mrtav osta,

već ga ljudi sustigoše, izlagaše,

lažima ga napojiše,

džepove mu prometnuše,

košulju mu razdijeliše.

A ja kriknuh po daljini:

Prokleti ste pozemljari

što mi dijete nagrdiste,

što mu radost ne dadoste

koju svatko jednom dobi.

Od usta mu otkidate

i suha mu usta zjape,

i prazne mu ruke gnjiju,

sam će u grob - bez ikoga

jer blagoslov nema kome

od vas jadnih podijeliti,

a riječ sipat pred gadove

- sinovi mi to ne rade.

 

Brojač posjeta

380781
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Last Week
Ovaj mjesec
Last Month
UKUPNO
168
410
1062
378455
2879
5826
380781

Vaša IP adresa je: 54.163.20.57
Server Time: 2018-11-15 15:24:50