sprovodi ili provodi

Kategorija: moji komentari
Objavljeno Ponedjeljak, 19 Siječanj 2015 09:24
Napisao/la Super User
Hitovi: 1308
SPROVODI ILI PROVODI
Sjećam se jedne dokumentarne emisije od prije pet-šest godina. Tema su bili sprovodni običaji u jednoj afričkoj zemlji. Zanimljivo je da ti običaji nisu toliko stari nego su nastali u novije vrijeme. Kad pokojnik umre, stavljaju ga u mrtvačnicu, a u međuvremenu se priprema pokop. Jedan od apsurda je priprema mrtvačkog lijesa koji mora imati oblik vezan uz pokojnikovo zanimanje ili životnu naviku. Tako je npr. dotičnome bio napravljen lijes u obliku ispitivača za struju jer je pokojnik bio električar. Nadalje, jedna od stvari kojih se treba pridržavati jest i spremanje hrane kroz te dane. Postoji ustaljeni menu koji se mora poštovati, a on sadrži ne baš jednostavna i jeftina jela, a na objed dolazi cijelo selo. I tako 20-ak dana! Obitelj se mora posebno oblačiti i nabavljati novu garderobu... Apsurd do apsurda! Sigurno se većina nas iz "naprednih" zemalja čudila zašto ti siromašni ljudi rade takve gluposti i troše ogroman novac koji će morati vraćati godinama iza toga.
Isto tako se, sigurno, u nekim "naprednijim" zemljama čude nama Hrvatima i našim pogrebnim običajima.
Teološka pozadina sprovoda je prilično jasna i utemeljena na Svetom Pismu. Iz Isusova života imamo jasan govor o mrtvima i pokopima kad Isus kaže: "Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve!" Za njega nije mrtav samo onaj tko je umro, nego i onaj tko ne razumije smrt i promatra posmrtne ostatke kao bitan dio čovjeka.  Kod smrtnih slučajeva ćemo vrlo jasno razaznati vjeru onih koji su prisutni. Vjernik je smiren. Može biti tužan radi gubitka drage osobe, ali nije očajan i ne širi oko sebe žalost i beznađe. Nevjernik je očajan, na prisutne djeluje beznadno. Kod takvih ljudi se često primjeti i doza sebičnosti što su izgubili nešto što im je pripadalo. U svoju žalost žele uvući cijelu okolinu. Svi moraju s njima tugovati. Nažalost, opće je prihvaćena praksa da i svećenici "moraju" u tome sudjelovati jer će se ožalošćeni uvrijediti. Svećenik ne smije ožalošćene tješiti riječima nade u uskrsnuće i život vječni. Ne smije reći da čovjek ne umire, nego da vječno živi! Ne smije naglasiti da smrt nije nesreća i prokletstvo nego za neke čak i nagrada! Svećenik mora govoriti o žalosti i nesreći koja je zadesila obitelj, mora u propovijedi prisutne ganuti do suza da svi budu žalosni zbog prisutne smrti. Mora nabrajati pokojnikova dobra djela kao nešto bez čega smo ostali, a ne kao polog njegova zasluženog života u Kraljevstvu nebeskome! Mora izraziti saučešće zbog velikoga gubitka, a ne smije čestitati obitelji što su zahvaljujući pokojnikovim dobrim djelima i primjernome životu dobili svoga zagovornika u Kraljevstvu nebeskome. I na kraju obavezno mora pozvati sve prisutne na sedminu, da dođu u restoran ili obiteljsku kuću na objed. Jer: "Ima se - mere se!". Ako bilo što od ovoga propusti, zamjerit će mu se! I većina svećenika ovako postupa. I zato danas umjesto pristojnog ispraćaja pokojnikovih posmrtnih ostataka imamo procesije automobila i autobusa koji dolaze na sprovod. I što je pokojnik bio "viđeniji", to mu je i sprovod veći. Jer zna se da će se na sprovodu pojaviti viđeniji ljudi pa se moram pojaviti i ja. Imao sam sprovoda ljudima koji gotovo da nisu išli u crkvu niti su primali sakramente, a na sprovod im dođe mnoštvo ljudi (i svećenika!). Držao sam sprovod i jednom bivšem remeti koji je cijeli život proveo pomažući župu i župnika, bio zbog toga pragonjan od komunističke vlasti, umro u bijedi i bolesti. Na sprovodu nas je bilo devet!
Svoj dolazak na sprovod uvijek pravdamo frazom: Zaslužio je! ili Zaslužila je! Uglavnom smo u pravu, ali nikad mi ne znamo tko je što zaslužio.
I što je sprovod veći i žalost veća, to je i kolona za žalovanje veća. Svatko "mora" doći do ožalošćenih i izraziti saučešće. Bude mi žao tih ljudi i žena koji stoje uz odar iscrpljeni i još moraju primiti od svakoga saučešće. Suzdržimo se barem od toga!
Na sprovode ne treba dolaziti ovako masovno kao što mi to činimo i od žalosti stvarati još veću žalost. Obitelji se pošalje pismeno saučešće ili plati misa za pokojnika, a prisustvo na ispraćaju pokojnikovih ostataka (Ne pokojnika, jer on nije tu!) treba prepustiti užoj obitelji. Teološki bi ispravnije bilo uopće ne prisustvovati pokopu tijela, nego to prepustiti pogrebničkoj službi. Kad imamo sprovod npr. na groblju sv. Ane u Šibeniku, svećenik u crkvi obavi sprovodne obrede i uopće ne odlazi na grob! Židovskim svećenicima nije dopušteno pojavljivanje na groblju jer oni su predstavnici života, a ne smrti. Kod nas svećenik mora obaviti sprovod, "izići na grob" prilikom obljetnice smrti, "dati odriješenje" (Kako se mrtvog čovjeka može odriješiti od grijeha!?) a za sakramente ispovijedi, pričesti i bolesničkog pomazanja, dok je čovjek živ, malo ga tko zovne.