BIBLIJSKA TEOLOGIJA

 

 

 

Biblija = iz grčkog jezika «to biblion» → sveščić (knjižica),mn. ta biblia sveščići, zbirka (zbornik) mnogo knjiga.

Po etnološkoj izvedenici, Biblija je zbirka knjiga (knjižica).

˝Sveto Pismo˝ alternativni naziv za Bibliju, rabe ga i drugi narodi (lat. Scriptura Sancta)

 

Biblija je knjiga jedne vjeroispovjesti a ona može biti židovska

                                                                        kršćanska

                                                                        a osnova je i za Kuraan (sadrži djelove Starog i Novog zavjeta)

 

Dijeli se na 2 djela: - Stari zavjet (baština Židova – Hebrejska Biblija – ne obuhvaća sve djelove kao kršćanska ali se može poistovjetiti) (10. st. BC – 1. st. AD)

                           - Novi zavjet (sastavili Kršćani) (49 AD – 98 AD)

 

Kanon = mjerilo ( normativ ) po kojem se mjeri koja je knjiga dio Biblije a koja nije.     (Židovski kanon, Kršćanski kanon)

Židovski kanon Starog zavjeta je suženiji od kršćanskog kanona jer ne sadrži sve knjige Starog zavjeta.

Knjige Svetog pisma su nadahnute od Boga i mjerodavne su za vjeru i čudoređe a nisu znanstveni prikaz.

 

538 – 390 BC (Doba izgradnje velike sinagoge u Jeruzalemu) Židovi skupljaju svoje svete spise i oblikuju popis tih   svetih knjiga (to je početak stvaranja Židovskog kanona).

70 AD Rimljani razaraju Jeruzalem (i veliki hram tj. sinagogu) i istjeruju Židove (osim u Galileji)

90 AD Židovi se skupljaju u mjestu Jamnia (između Tel Aviva i Jeruzalema) te objavljuju popis svih knjiga koje su za židovstvo obvezatne i vrijedne. Time objavljuju svoj Židovski kanon kako bi se odvojili (razgraničili) od spisa nove           vjere (Kršćanstva).

Krist rođen 4 - 6 BC, umro 30 AD Isus se nije rodio 0. (nulte) godine nego 4 do 6 godina ranije pogreška je nastala u  5. stoljeću jer se tada počelo računati vrijeme po današnjem principu, a prije toga se računalo po rimskim carevima (npr. 5-te godine cara Dikolecijana).

         u 5. stoljeću Papa naređuje jednom monahu (Dionizije Mali) da prouči povijest rimskih careva i odredi kada je Isus rođen. On je u popisu ispustio jednog cara koji je vladao samo 5 godina te od tuda dolazi greška u proračunu.

         Isus je rođen za vrijeme posljednje ili pretposljednje godine vladavine cara Heroda (4-5 god. BC) i živio je 34 do 36 godina, a ne 33 godine kako to obično biva prikazano.

 

Evanđelja = interpretacije a ne striktno povjesni dokumenti

Matejevo (75-80 AD)Pokušava zapisati sjećanja o Isusovom rođenju (prva 2 poglavlja) no većina toga je preuzeta iz Starog zavjeta (zvijezda koja vodi mudrace koji nose darove, pokolj nevine dječice)

Lukino Evanđelje (85 AD) pokušao donijeti neke podatke iz Isusova djetinjstva (od živućih rođaka)

Markovo Evanđelje (65-70 AD) podatke za svoje evanđelje crpio od Petra kojemu je bio prevoditelj na grčki (Petrov tumač, tajnik).

40 - 50 AD Quele = izvor Zbirka na Aramejskom jeziku (na njemu se temelji Matejevo evanđelje).

Matej crpi podatke od Marka, a Luka je upoznat sa radom Marka i Mateja te poznaje Q.

Marko piše za Kršćane u Rimu

Matej piše za Židove koji su postali Kršćani

Luka piše za Kršćane u Siriji i Maloj Aziji

 

Kršćani imaju 7 knjiga više u Starom zavjetu 1. i 2. knjiga Makabejaca, knjiga Siraha, knjiga Mudrosti, knjiga Tobija,   Judita i djelovi Estere. Deuterokanonske knjige. (grč. deuteros = drugi)

Protokanonske knjige(grč. protos = prvi) sve ostale (prve knjige) koje su priznate i od Kršćana i od Židova.

 

Židovi priznaju kao mjerodavne knjige za židovsku religiju samo one knjige koje su pisane Hebrejskim jezikom pa zato ne   priznaju ovih 7 knjiga koje su pisane Grčkim jezikom.

250 BC (do 150 BC) Biblija (Stari zavjet) je prevedena sa hebrejskog na grčki u Aleksandriji jer je tamo živjela velika     židovska zajednica koja je izgubila kontakt sa hebrejskim jezikom ali ne i vjerom. Tada nastaje ˝Septoaginta -             Prijevod Sedamdesetorice˝ čitav Stari zavjet je preveden s hebrejskog na grčki ali su se dodavale i neke nove    knjige (ovih 7 Deuteokanonskih knjiga) koje Židovi ne priznaju kao dio njihovog Starog zavjeta. Naziv Knjiga    Sedamdesetorice je dobiven po legendi koja kaže da je izvornik Starog zavjeta na hebrejskom dan 70-ici mudraca da          ga prevedu u 40 dana, a zatim su sakupljeni svi prijevodi i uspoređeni te je ustanovljeno da su svi prijevodi identični           znači prijevod na grčki je bio točan.

 

 

 

Palestinski kanon židovi koji ne priznaju deuterokanonske knjige tj. Septoagintu

Kršćanski kanon židovska dijaspora koja priznaje Septoagintu (kanon u dijaspori).

 

U 11 st. (1007. god) nastaje najstariji sačuvani izvornik na hebrejskom jeziku ˝Kodeks Petrogradski˝ (Lenjingradski) koji je Staljin prodao Englezima kako bi nahranio gladne Ruse.

Taj Kodeks je mlađi od Septoaginte za 1200 godina, te je zato Septoaginta vrlo pouzdan prijevod (u to doba se više            znalo hebrejski nego u 11 st.). Kako je Kodeks pisan na hebrejskom to dokazuje da su Židovi vrlo vjerno sačuvali svoj            jezik.

Židovska religija nacionalna religija (vezana na njihove granice)

Kršćanstvo otvoreno je svijetu

 

116 AD Papijas radi popis knjiga od tada na dalje vrijedi Sveto pismo kao referentno.

1562. g. Tridenski koncil donosi dekret u kojemu su opisane sve knjige koje Kršćani priznaju nadahnutima i            vjerodavnima od Boga.

M. Luther ne priznaje onih 7 knjiga (deuterokanonskih) oslanjajući se na Židove i protiveći se Rimu.

 

Apokrifi (grč. apokrifo = skrivati) drugi naziv za deuterokanonske knjige (nepriznate od Židova i Protestanata).

I Kršćani imaju svoje apokrife (iz Novog zavjeta) 2 - 5 st. Tomino, Petrovo evanđelje, knjiga apokalipse. Crkva ih nije priznala kao službene spise (zbog naivnih, magijskih opisa). Kršćani sve novonastale spise nakon početka 2. st. AD smatraju apokrifima.

 

Kršćani prihvaćaju sve knjige Starog zavjeta kao Sveto pismo    Stari Z. + Novi Z. = Biblija

Znači po katoličkoj Bibliji postoji: 46 knjiga Starog zavjeta + 27 knjiga Novog zavjeta = 73 knjige.

Od 46 knjiga Starog zavjeta, 39 knjiga je priznato i od Židova i Protestanata, a preostalih 7 knjiga su deuterokanonske knjige priznate samo od Katolika.

Stari zavjet te su knjige nastale u razdoblju od 10. st. BC do kraja 1. st. AD (ukupno 1100 godina) a u njima su opisane                          povijest, mudre izreke, poslovice itd.

Novi zavjet od 49 AD do 98 AD (Pavlova poslanica Solunjanima, Ivanovo evanđelje).

 

Stari zavjet je savez Boga s Izraelskim (Židovskim) narodom ili posebni odnos ljubavi i prijateljstva sa Židovima.

Novi zavjet je novi oblik odnosa Boga i ljudi koji je svojim životom, svojom smrću na križu i svojim uskrsnućem od mrtvih ustanovio Isus Krist.

 

Biblija nije knjiga za zabavu. Crkva predlaže čitanje Biblije kao istinski susret s Bogom.

Biblija nije knjiga prirodnih znanosti.

Biblijski pisci pišu o pojavama i događajima onako kako su ih shvatili u okvirima vjere tj. žele otkriti vjerski smisao.

 

Biblija započinje Knjigom Postanka, a završava Otkrivenjem (Apokalipsom).

 

Prva knjiga u Bibliji knjiga o prapovijesti čovječanstva pisci nisu mogli iskusiti to doba ali su stvaranje svijeta i čovjeka prikazivali u svjetlu vjere govore od kuda taj svijet, smisao postojanja ... NE znanstveno, već teološki.

 

►Znanstveni i teološki pristup upotpunjuju jedno drugo, nema sukoba iako idu u različitim smjerovima.

Teološko gledanje odnos čovjeka u odnosu na Boga, opis čovjeka i njegove savijesti.

 

►Povijesni događaji u Bibliji nisu preneseni sa znanstvenog stajališta, već kao odnos između čovjeka i Boga. Biblijski pisci pokušavaju pokazati neku višu instancu, dok povjesničari vide samo slijed događaja tj. uzrok – učinak.

 

  1. zbirka knjiga koje Židovi i Kršćani smatraju normativnom knjigom vjere

            svjedoćanstvo vjere

            knjiga vjere, istine i života (namjenjena vjernicima)

            knjiga iskustva jednog naroda

            riječ Božja uperena čovjeku

            zapis jednog dijaloga koji je vođen između Boga i čovjeka

            vjernički susret s Ocem Bogom.

 

Podjela Starog zavjeta:

Po hebrejskom načinu: Petoknjižje: 1) Tora 2) Povijesne Knjige 3) Rani proroci 4) Kasniji proroci 5) Spisi

                                                može se svesti na 3 djela: Povijesne , Proročke, Spisi.

Po kršćanskom načinu: 1) Povijesne knjige 2) Proročke knjige 3) Mudrosna književnost

 

Petoknjižje se pripisuje Mojsiju, tj on je dao napisati samo osnovne zakone koji su se kasnije nadopunjavali i s vremenom je proizašlo pozamašno djelo. Knjiga postanka, Knjiga izlaska, Levitski zakonik, Knjiga brojeva, Ponovljeni zakon

 

Stari zavjet po kršćanskom načinu podjele:

 

1) Povijesne knjige

$1a)      Jošuina knjiga ulazak Izraelaca u Kanaan i osvajanje obećane zemlje

 

$1b)     Knjiga Sudaca razdoblje kada zemljom upravljaju suci (6 malih i 6 velikih sudaca) (1230 – 1030 BC)

Obje knjige su nastale na temelju usmene predaje

 

$1c)      Prva i druga Samuelova knjiga Samuel je bio sudac, svećenik i prorok za vrijeme kada Izraelci izlaze iz                                   Egipta (1250 – 1230 BC)

 

$1d)     Prva i druga Kraljeva knjiga izabranje i pomazanje prvoga kralja Šaulusa sa sjedištem u Hebronu (1030 BC)

 

►U Kanaanu je 12 Izraelskih plemena koja su samostalna i svako ima svoje plemenske poglavare no svi imaju samo jednog kralja. U doba Jošuina ulaska u zemlju, grad Jerihon je bio razrušen Oko 1030 BC Šaul postaje kraljem        Samuel je bio protiv toga tj. htio je da i dalje ostanu religijska zajednica ali narod je htio kralja koji bi ih vodio u rat      (protiv Filistejaca) i pobjede (trebalo je organizirati narod, vojsku i imati kralja)

Filistejci su živjeli oko Tel Aviva i imali organizirano društvo, luke, gradove (5 gradova – 5 kraljevstava udruženo)

►Šaula nasljeđuje David 1010 BC on osvaja Jeruzalem (tu su živjeli Jegustejci) i pretvara ga u svoju prijestolnicu te ujedinjuje 12 Izraelskih plemena. David osvaja i druge gradove a među njima i Megido poznat kao Vrata Palestine.

Megido grad koji je kroz povijest najviše razaran po njemu dolazi naziv Armagedon tj Har Megido.

Salomon nasljeđuje Davida 980 – 930 BC otkida 10 sjevernih plemena i postaju samostalni. 2 plemena na jugu ne ulaze u taj savez (Judino i Benjaminovo pleme).

Ezekija i Jošua južni kraljevi (dobri kraljevi)

Samarijapada 721 BC, okupirajujeAsirciteodvodepripadniketih 10 plemenauAsiriju (područjeMezopotamije) i       naseljavajuihtamo. (Židovi su tamo živjeli sve do arapskog izgona 1948 godine nakon proglašenja države Izrael).

►611 BC Babilonski kralj ruši Asirskoga kralja i zasjeda na prijestolje

►587 BC Nabukodonosor ruši Jeruzalem (završetak druge Knjige Kraljeva).

►Nastaje stapanje plemena kraj Knjige Kraljeva. nakon toga nastaju Knjige Ljetopisa.

 

Sve ove navedene knjige (posebno Knjige Kraljeva) do Knjige Ljetopisa opisuju povijest od početka svijeta (Adam i Eva) pa sve do kralja Davida kojega glorificiraju kao idealnog vladara a prešućuju njegove slabosti (zaljubio se u tuđu ženu a njen muž se borio za njega pa ga je David dao staviti u prve borbene redove kako bi poginuo a David postao zakonski muž).

Knjiga Ljetopisa to ispušta, a Knjiga Kraljeva opisuje i povratak Izraelaca u obećanu zemlju.

 

►Perzija poražava Babilon Perzijski kralj daje proglas Židovima da se slobodno vrate u Izrael (538, 523, 516 BC)

 

To su bile Povijesne knjige Židovi ove knjige prihvaćaju kao Proročke knjige jer se povijest opisuje na proročki način.

 

2) Proročke knjige:

Izaija (740-701 BC), Jeremija (625-587 BC), Ezekiel (587-538 BC) 3 velika proroka zato što su njihove knjige ˝velike˝ (opširne po 50-60 poglavlja).

12 malih proroka iza sebe ostavili kratke spise (po 10 ili manje poglavlja) pa se zato zovu mali proroci.

 

3) Mudrosna Književnost:

            1) Psalmi 2) Knjiga O Jobu 3) Izreke 4) Propovijedi 5) Pjesma nad pjesmama 6) Knjiga mudrosti

            (60 BC – najmlađa knjiga Starog Zavjeta) 7) Knjiga Siraha.

 

►Dueterokanonske knjige ►Mudrosne Knjiga Mudrosti i Knjiga Siraha

                                    ►Povijesne 1. i 2. Makabejska (povijest Židova od 186 -140 BC, ustanak Židova protiv grčke                                                                                       okupacije)

Stari zavjet priprava tj. vrijeme koje prethodi Isusu

Novi zavjet djelovanje Isusa i njegov nauk

 

Riječ Zavjet znači Savez.

Hebr. Berit grč. Diateka lat. Testamentum hrv. Zavjet tj Savez.

Središnji pojam Starog i Novog zavjeta je SAVEZ Savez je nešto što se stavlja između dvaju subjekata: Boga i naroda tj. Boga i pojedinca, tj. to je savez prijateljstva, savez veze.

U Bibliji se riječ zavjet koristi kako bi se označilo da li se radi o Starom ili Novom zavjetu, ali se u svim biblijskim tekstovima umjesto riječi zavjet koristi riječ savez.

 

Jeronim (prijeklom iz Dalmacije) je autor prvog prijevoda Biblije na latinski jezik Vulgata (4. i 5. st. AD)

Na starom hrvatskom jeziku na ikavici: Sveto pismo Staroga uvita i Novoga uvita.

 

 

 

Sveto pismo Starog zavjeta je pisano na hebrejskom jeziku. Hebrejski jezik u Isusovo vrijeme je moderniziran i izmjenjen pod utjecajem aramejskog i djelomice grčkog jezika. Aramejski još uvijek nije mrtav jezik jer se govori u nekim kršćanskim selima u Libanonu te u Iraku od kuda su kršćani mahom protjerani a najveći dio njih se naselio u Europi i to većim djelom oko Frankfurta. Doduše oni svoj jezik zovu Asirski umjesto Aramejski. Hebrejsko pismo je zapravo Aramejsko pismo.

 

Podjela Novog zavjeta:

 

Novi zavjet: 5 Povijesnih knjiga

                   14 Pavlovih poslanica

                   7 Apostolskih poslanica                27 knjiga

                   Otkrivenje (Apokalipsa)

 

            4 EvanđeljaMarko, Matej, Luka, Ivan (oni nisu uvijek autori već autoriteti tj. pokretači inicijative za evanđelje)

            Evanđelje grč. euangelion lat. evangelium = radosna vijest. Od tuda i naziv anđeo (angelos = glasnik)

           

$1a)      Evanđelje po Marku55 – 60 AD najstarije Marko je bio Petrov učenik i tumač na grčki. Petar dolazi u Rim oko 55 AD te preuzima vodstvo kršćanske zajednice 62 AD Petar biva mučen Poslije Petrove smrti, sljedbenici mole Marka da zabilježi i popiše sve Petrove govore (kateheze) kršćanskoj zajednici.

$1b)     Evanđelje po Mateju75 – 80 AD Mateju je pravo (židovsko) ime Levi a bio je carinik evanđelje je   pisao za Židove u Palestini i Siriji Vrlo vjerojatno Matej nije autor ovog evanđelja no drži se da je Matej   duhovni pokretač (inicijator) tog evanđelja Pisano je na grčkom jeziku no pretpostavlja se da je jezgra    ovog evanđelja na aramejskom jeziku jer je to bio jezik Židova u Jeruzalemu.

$1c)      Evanđelje po Luki80 – 85 AD Luka je bio liječnik evanđelje je pisao za Kršćane u Maloj Aziji i to             izvrsnim grčkim jezikom.

$1d)     Evanđelje po Ivanu98 AD evanđelje je vjerojatno napisao neki njegov učenik jer je Ivan u to doba bio vrlo star (98 godina ili više) u evanđelju ne ponavlja već izrećeno u prethodna 3 evanđelja nego daje novi izričaj i poklanja pažnju Isusovom govoru Ivan čudesa ne naziva čudesima već znakovima tj. svako čudo je znak Božji i ima poseban značaj a Ivan ih pokušava tumačiti na teološki način (npr. kruh kod Židova ima i materijalno i duhovno značenje)

 

► Prva 3 evanđelja su pisana grčkim jezikom i vrlo su slična no imaju i određenih razlika.

► Prva 3 evanđelja (Marko, Matej, Luka) su Sinoptička evanđelja grč. Sinopctik čita se jednim pogledom jeR su vrlo slična pa se lako vide razlike koje upućuju što je netko opisao opširnije a što je netko ispustio                                    Svako od tih evanđelja gleda i opisuje Isusa te tumači njegov nauk u skladu sa potrebama određene zajednice                     za koju je to evanđelje pisano U skladu sa Isusovim govorom ali prilagođeno.

► Četvrto evanđelje (Ivan) je Teološko evanđelje pokušava na teološki način tumačiti čuda kao znakove Božje.

 

  1. (napisao Luka oko 85. g. AD)

            Opis i djelovanje prvih Isusovih učenika (Apostola) koji su krenuli u svijet nakon Isusova uskrsnuća i uzašašća da   naviještaju i propovijedaju Isusove riječi obuhvaća od duhova do Pavlova odlaska u Rim i završetka u zatvoru         (Pavao je pogubljen zajedno sa Petrom 62 AD a po nekim drugim izvorima 67 AD (između 62 –  67 AD)

 

            Poslanice Rimljanima, 1. i 2. Poslanica Koričanima, Poslanica Hebrejcima itd.

            Latinizirani grčki: epistola od epistole svećana poruka, poslanica

            Latinizirani grčki: evangelium od euangelion

 

            Pavao piše poslanice onim kršćanima kojima je on propovijedao (tako piše Rimljanima da bi ih pripremio na         evanđelja).

 

4) 8 Apostolskih Poslanica:

            Jakovljeva, 1. i 2. Petrova, 1. 2. i 3. Ivanova, Judina + Otkrivenje (Apokalipsa – proročki spis, Ivan oko 96. g. AD)

 

Kako se čitaju biblijski tekstovi: Post 1.26 Knjiga Postanka 1. poglavlje 26. redak

                                               Post 1.1 – 2.4a Knjiga Postanka 1. do 2. poglavlje, 1. redak do 4. retka prva polovica                                                                                     (oznaka 'a' znači redak se dijeli na 2 dijela, 'a' je prva polovica                                                                                 retka)(ovdje bi to značilo da su starija i novija predaja spojene zajedno)

                                               Otk 6.4c Knjiga Otkrivenja (Apokalipsa), 6. poglavlje, 4 redak i to 3. dio tog retka

                                               Iz 1-39 Knjiga Izaija, 1. do 39. poglavlje

                                               Pnz 6.2-3 Ponovljeni Zakon 6. glava, 2. do 3. redak

 

Povijesni dio (kako je nastao Stari zavjet):

1250 BC izlazak iz Egipta

1250 – 1040 BC vrijeme sudaca

1030 BC prvi kralj Šaul

1010 BC na vlast dolazi kralj David (vlada do 980 BC) koji oko 1000 BC osvaja Jeruzalem i stvara moćno kraljevstvo ujedinivši 12 plemena, te osvaja neke susjedne ˝države˝. David je nasljedio Šaula u Hebronu no uvidio je značaj Jeruzalema, te nakon osvajanja tog grada od njega stvara glavni grad. Ujedinjava 10 sjevernih i 2 južna plemena.       Uspio je pripojiti Edom (na jugu, blizu Sinaja), područje oko Mrtvog mora Moab, Aram na sjeveru (glavni grad je  Damask). Nije uspio osvojiti jedino područje pod Filistejcima (5 gradova - kraljeva). Filistejci su to područje naselili došavši s Krete (od 1200 – 1150 BC). Davida nasljeđuje Salomon (njegov sin) za čije se vladavine razvija bogata spisateljska djelatnost. Pisci obilaze plemena i skupljaju usmenu predaju a na temelju toga nastaje Biblija.

Jahvistička predaja (J) oko 950 BC Bog se naziva Jahve, o Bogu se govori kao o čovjeku, o Božjim osjećajima kao o ljudskim. No ujedno ima i nešto teologije. Predaja je nastala u Jeruzalemu (Judeja)

934 BC Kraljevstvo Salomonovo (Davidovo) rescjepilo se na sjeverni i južni dio. Podjelio ga je Jerobua (bio je Davidov            graditelj) i on odvaja 10 sjevernih plemena te se osamostaljuje i proglašava kraljem, dok sin Salomonov ostaje sa 2      južna plemena. Jerobua daje izgraditi hram i zabranjuje svojim podanicima odlazak u Jeruzalem (samo 12 km od             granice) te sam imenuje svećenike. Pod njegovim utjecajem se na sjeveru Jahvistička predaja počinje razvijati u novu           predaju █ Elohistička predaja (E) 850 – 750 BC teološki je razvijenija, jače naglašava transcedenciju božju         (izbjegava opis Boga kao čovjeka), prvi put se pojavljuju anđeli (poslanici Božji) preko kojih Bog komunicira sa             ljudima. Predaja je nastala u Samariji.

721 BC Asirija ruši sjeverno kraljevstvo i raseljava židove oko Eufrata (Mezopotamija). Mnogi svećenici, zanatlije bježe            sa sjevera na jug i donose svoju teologiju (tradicije, predaje). Tako nastaje █ Jehovistička predaja (JE) kao    pokušaj spajanja sjeverne i južne tradicije u jedan opus.

650 BC Deuteronistička predaja (D) nastaje iz škole, ima razvijeniji pogled i razmišljanje o Bogu, pokušava nanovo iščitati sve stare predaje o Bogu. Nastaje reforma i stvara se ponovljeni zakon.

622 BC Jošija dolazi na vlast (poznat kao duhovan kralj). Od svećenika doznaje da u Jeruzalemskom hramu ima skrivena jedna Mojsijeva knjiga, koja biva prihvaćena kao knjiga ponovljenog zakona (12 do 26). Na temelju te knjige, Jošija provodi duhovnu promjenu.

Knjige kraljeva Deuteronomistički opus

611 BC Asirija je uništena od Babilona.

587 – 538 BC Babilonsko sužanstvo. Oko 550 BC za vrijeme Babilonskog sužanstva nastaje vrlo teološki utemeljena predaja █ Svečenićka predaja (P)

539 BC Perzijski kralj Darije ruši Babilon i osniva Perziju. On daje Židovima dozvolu da se vrate u Izrael. Po povratku u           Izrael, nastaju 1. knjiga ljetopisa, 2. knjiga ljetopisa, knjiga Ethemija, knjiga Ezra one opisuju povijest od stvaranja       svijeta i završavaju sa svojim vremenom (povratkom iz Babilona).

538 – 515 BC Knjiga Ezra, opisuje obnovu Jeruzalema

450 – 350 BC posljednja velika redakcija Starog zavjeta (Petoknjižja)

250 – 150 BC prijevod opusa na grčki (Septoaginta)

150 – 60 BC knjige koje su pripojene Septoaginti

 

Masoretski tekst oko 750 AD najstariji sačuvani masoretski tekst je Petrogradski kodeks (nastao oko 1101 AD)

 

Povijesni dio (kako je nastao Novi zavjet):

Isus je rođen oko 4 – 6 BC (neznamo točno, godine su brojene po rimskim carevima, Dionizije Mali se prevario za 6 godina pri izračunavanju Isusova rođenja, a umro 7 travnja 30 godine (na taj dan je bio blagdan Pasha).

Nakon njegove smrti, Isusovi učenici propovijedaju njegov nauk.

 

3 etape (kristologije):       1) Usmena predaja

                                           2) Poslanice

                                           3) Evanđelja

Isusovo djelovanje (20. – 30. g. ) + Propovijed o njegovom djelovanju do otprilike 50. godine. Između 30. – 50. godine nastaje i razvija se Kristologija. Nastaju Pavlove poslanice, stvara se slika Krista ali ne            fizička već teološka slika. Polazište za kristologiju je uskrsnuće od mrtvih.

Pavlove poslanice→ 49-62 AD → najstariji spisi Novog zavjeta → opisano Pavlovo misijsko putovanje (poslanice Solunjanima)

Do kraja 1. stoljeća Marko piše evanđelje (70. g.) Isusa su prepoznali kao sina Božjeg pri krštenju u rijeci Jordan.

                                    Matej piše evanđelje opisana je spoznaja da je Isus sin Božji od trenutka začeća.

Markovo evanđeljePretpostavka: napisanoprije židovskekatastrofe, kada su židovi raspršeni po Mediteranu

                           → nema tragova tj. ne piše o propasti Jeruzalema (70 AD)

                           → Isus → opisuje se njegova vizija budućnosti: ˝Ne oplakujte mene žene Jeruzalemske, već sebe I djecu                                             svoju˝ → odnosi se na ono što će se dogoditi 70 godine AD (propast Jeruzalema)

Matejevo evanđelje → Josip zauzima posebno mjesto u opisu Isusova djetinjstva

Lukino evanđelje → sadrži izvore o Mariji (preko poznanika) i izvor o izgubljenom sinu, preljubnici ….

Ivanovo evanđelje → oko 114. godine u Egiptu kruži papirus pronađen prije 30-ak godina

Novi zavjet prva knjiga = Poslanica Solunjanima,    zadnja knjiga = Ivanovo evanđelje

Luka uzima od Mateja, a Matej uzima informacije od Marka i Q-spisa (na aramejskom 40-50 AD – ubrzo prevedeno na grčki)

 

Opis Isusa u sva 4 evanđelja:

 

MarkoIsuskaosinbožjiuJeruzalemu (odtrenutkakrštenjaurijeciJordan)

Matej → Isus kao mesija, pomazanik tj kao obećani starozavjetni mesija (grč. hristos = hebr. mašijah = lat. mesias)

Luka → Isus dolazi kao liječnik, pun dobrote (Isus ne osuđuje preljubnicu) – puno dobrote, nježnosti, ljubavi

Ivan → teološki prikaz Isusa, tumači što Isus za nas znači

 

Opis muke Isusove: spis oko 40 AD, prihvaćen od onih koji Isusa prihvaćaju kao svog učitelja.

Poslanice Hebrejima: piše ih nežidov, vjerojatno Ivan.

 

Kumran 1947. god. → važnoarheološkonalazištenazapadnojobali Mrtvogmora. → biblijski, pravni, gospodarskispisinahebrejskom, aramejskom, latinskom, grčkom, arapskom → nastalo od 150 BC – 68 AD → pisali ih Eseni, vjerska zajednica izolirana u pustinji koji nisu zanimala zbivanja oko njih već su se bavili vjerskim pitanjima, pobijeni su 68 AD od strane Rimljana. → prema spisima Novog zavjeta nema traga o Esenima i nema traga o Esenskim spisima o kršćanima – nije aktuelno.

 

TEOLOGIJA

 

theos + logos = Bog + riječ (nauka) teologija → višeznačajnadrugihrvatskinazivjebogoslovlje

 

BiblijskateologijanaukaoBogukojasetemljinaBiblijikaoglavnomizvorutenauke

O Bogu NE govore na isti način biblijska i dogmatska teologija ili pak grčka teologija.

 

Egzegeza analiza biblijskih tekstova, izvlačenje smisla iz biblijskih tekstova

 

Biblijski pisci ne poznaju opće pojmove kao što ih poznaju grčka filozofija. Biblijski pisac ne zaključuje iz univerzalnih pojmova niti iz silogističkog razmišljanja. To je zato što su živjeli u drukčijem svijetu za razliku od Grka koji su razvili filozofiju.

Izraelci su iza sebe ostavili Bibliju i mnoga djela koja tumače Bibliju a ne filozofska djela. Židovi su prevodili Sveto pismo na aramejski jezik → u to vrijeme je to bio najznačajniji jezik (trgovina itd.)

 

Targumi → slobodni prijevodi Svetog pisma. Nisu prevedeni doslovno, već su neki djelovi opširno prevedeni (tumačenje).

            prijevod Starog zavjeta na pučki aramejski jezik, djelom protumačen i proširen dodacima

Talmud → zbornik židovskih djela (rabinske literature) zbirka židovskih tumačenja Mojsijeva Zakona

$11)     Mišna → ˝drugi po redu˝ tj. misli se na Toru koja je sveta knjiga odmah poslije Biblije

$12)     Barajta →

$13)     Toseftu →           tumačenja nejasnoća iz Mišne

Židovi su objavili Talmud kao drugu knjigu odmah poslije Biblije a obuhvaća gornja tri djela.

 

Židovi nisu ostavili filozofska djela sve do 6 st. AD kad su počeli značajnije prihvaćati grčku filozofiju (pojava Arapa – Islama) jer su živjeli okruženi Arapima koji su preuzeli grčku filozofiju i razvili je u svom obliku.

 

Majmonid → 11. st. poznati židovski filozof, sintetizirao je židovsku religiju u 13 članaka. 13. članak je vjera u uskrsnuće, tek tada se uskrsnuće pojavilo u židovskim pogledima.

 

Hebreji nisu poznavali ni - diskurzivni (silogistika) pogled → petar = čovjek = razumno biće

         ni - spekulativan pogled → aproksimacija, općipojmovi, čovjeksvojimumomstvaraopćepojmove             (univerzalne)

 

U biblijskom načinu razmišljanja je mitopejsko razmišljanje (grč. mitos = činiti, stvarati mitove). Zato u Bibliji ima mnogo slika, usporedaba i predođba iz života.

 

10 st. BC → Jahvistički pogled → stvoriBog čovjekaodprahazemljeiudahnemudušu (BogpustiodubokitvdisannaAdama, izvadiomurebro i odnjeganapravio ženu).

6 st. AD → svečenićkipisacstvoriBog čovjekanaslikusvoju, muško i ženskostvori.

 

Duboki san = proročko viđenje, pojavljuje se svega par puta u Bibliji → pad u trans, spoznaje.

 

˝Evo kostiju od mojih kostiju, meso od mojega mesa˝ opis tijesne veze, rodbinske veze, najbliže u krvnome srodstvu, ali i opis vrlo prijateljske veze.

Adam spoznao biće njemu najbliže Eva ima istu narav, ista svojstva kao i prvi čovjek (Adam). ˝Ista˝ je, jednakovrijedna kao muškarac. Time biblijski pisci stavljaju ženu u istu razinu kao muškarca tj imaju ista prava i iste obveze.

 

Biblija za židovstvo i kršćanstvo je ˝objavljena knjiga˝ prepoznaje božje otkrivenje, govor objava Bog dolazi do ljudi (saginje se) pa im otkriva svoj nauk.

 

Filozofija je bila sluškinja teologiji skolastika se razvija u 10-11 st. AD i tada mijenja takvo shvaćanje (nastaju promjene).

 

Bog je preduhitrio čovjeka, ali i čovjek traži Boga: ˝odakle sam, kamo idem˝ to je osnovno pitanje svih religija i naroda pa se u principu niti jedan narod (religija) na može nazvati ateističkom. U Budizmu pojam Boga nije nadnaravno (transcedentalno) shvaćen kao u drugim religijama, već se Budizam bavi čovjekom tj. To je antropološka religija tj čovjek je u središtu zbivanja (patnja, nirvana).

 

U Bibliji je prisutno Božji silazak čovjeku, te čovjekov uspon prema Bogu.

 

Sveto pismo Bog ima razna imena a svako ima veliko značenje Jahve, Jehova

                   sva ta imena sadrže nešto od božanskog svojstva, pa imena imaju veći značaj nego danas.

                   ˝blagoslovljeno ime njegovo˝ = misli se = ˝hvaljena njegova svojstva˝

 

Poznavati Boga u biblijskom smislu znači susresti Boga, priznati ga, ljubiti ga, živjeti po njegovom zakonu.

Poznavati ima i egzistencijalno i životvorno značenje.

 

Drvo života = drvo spoznanja dobra i zla poznavati dobro i zlo znači život. Ovo nije prirodoznanstveno već teološko objašnjenje. U Kanonskim religijama drvo života je drvo oko kojeg se slavilo blagdane, obljetnice itd.

 

Zmija simbol Boga pada, odvodi Izraelce (prve ljude) od Boga.

 

Ep o Gilgamešu također se pojavljuje drvo života i zmija (kad je Gilgameš posegnuo za drvom u vodu, zmija ga ugrizla)

 

NAZIVI BOGA:

 

Imena na hebrejskom jeziku:   El           Bog                     (singular)

                                                 Elohim   Bog / Bogovi       (plural)

                                                 Eloah     Bog (iz ovog naziva nastao izraz Alah)

 

El singular pojavljuje se u svim semitskim jezicima, u korjenu te riječi je uzvišenost i moć

Elohimplural Kanaanci a poslije njih Hebreji su smatrali jednog Boga u koga vjeruju ali su u njemu kao jednom biću sadržani svi epiteti koji se Bogu pridodjeljuju (jedno biće koje u sebi ima puninu božanstva)

Eloah u pjesničkim tekstovima (psalmi) iz njega nastao naziv Alah (to nije vlastito ime već naziv)

 

Jahvistička predaja Jahve je vlastito ime Boga

Elohistička predaja izbjegava se naziv (ime) Jahve a upotrebljava se Elohim da bi se naznačila božja transcedencija (upotrebljava se prvi put anđeo kao veza Boga i čovjeka jer Bog ne može direktno govoriti čovjeku)

 

Adonai hebr. riječ od Adon = gospodin

Adonai = gospodin nad gospodinima, gospodar gospodara

U Bibliji dodatak +ai kao pojačanje značenja imenice (npr. junak-junačina)

 

Naziv Adonai dolazi iz spisa nađenih u Raš Eš Šamra (Ugarit) između Sirije i Libanona, otkapanjem knjižnice.

 

Jahve sveto ime koje se nije izgovaralo (umjesto njega govorilo se Adonai)

Jahve smatramo osobnim Božjim imenom.

Jahve ime su prije Hebreja koristili Midijanci, a do Hebreja je došao preko Mojsija

Jehova do 18 st. a nakon toga se ustanovilo da je pravi naziv Jahve

Masuriti su dodali samoglasnike tj točkice jer se u prvotnom imenu nije smjelo išta mijenjati.

 

Jahve ElohimGospodin Bog

 

JHVH Jahve, ali se H na kraju ne izgovara

           tako se pisalo bez samoglasnika

           iz starohebrejskog glagola hawah = aktivno, biti aktivan, biti prisutan Bog koji je stalno aktivno prisutan

JHVH (židovski naziv) tetragram (četiri suglasnika) u srednjem vijeku postojalo je mistično uvjerenje da riječ koja označuje Boga ima četiri slova (npr. lat. Deus, njem. Gott, franc. Dieu, esp. Dios, tur. Alla) tako su Boga nazivali Tetragrammatos (onaj sa četiri slova)

Melek kralj ( u Starom zavjetu pojavljuje se za Jahve)

BaalKaananski Bog, božanstvo, gazda

         Hebreji su taj naziv koristili samo nakon dolaska u Kaanan, a kasnije je predstavljalo sramotu (poganski bog)

Išbaal ljetopisi Samuelov sin

Išbošet čovjek sramote

 

Jahu (Jah, Jo) stari Semiti na jugu Palestine (Midijanci) nisu imali posebno ime za Boga već samo ˝On˝ (tajanstveni On)

Iz Jahu je došlo Jahve ali se ne zna točno kada.

Martin Luther u njemačkoj Bibliji piše Er = On

 

Ja sam onaj koji jesam objava Božja prema biblijskom pismu (to je Bog rekao Mojsiju da kaže kad dođe Izraelcima)

                                   time je Bog objavio ime Jahve Mojsiju

Bog je društven u svojoj biti, on je višedimenzionalan to kršćani vjeruju dok Židovi i Muslimani NE komentiraju svoje  svete knjige jer im to nije dozvoljeno tj. dozvoljeno ih je samo čitati.

Kršćani od Novog zavjeta vjeruju u Sveto Trojstvo.

U Starom zavjetu Bog je jedan jedincani, apsolutni, transcedentalan

 

Vjera u jednoga Boga teza započinje od tri proroka Izaije 8. st., početak 6. st. i kraj 6. st. BC

 

U Egiptu u 14 st. BC za vrijeme faraona Amenofis IV (ili Eknaton) pojavljuje se monoteizam, dok su svi ostali imali politeizam. On je pokušao uvesti samo jednoga Boga i predočio ga simbolom sunca (Bog sunca). Poslije njegove smrti, politeizam je ponovno bio dopušten.

Simbol sunca (simbol božanstva) imali su i Etrušćani i stari Germani (to je iskoristio Hitler za svastiku)

 

Monoteizam kod Hebreja je Bog transcedentalan, on nadilazi sve što postoji u prirodi.

 

Prema starozavjetnim tekstovima Bog se ne veže uz naciju, on je apsolutno slobodan (nije vezan samo za Hebreje već postoje naznake da je objavljen i drugim narodima), a ne veže se ni uz svemir (kosmos).

                                                       Bog nije vezan ni uz prostor ni vrijeme

Bog nije materijalno biće(nema tijelo) pa time gdje nema materije nema ni prostora pa ni vremena. Bog je nadspolan (sadrži oba spola ali ih nadilazi)

Prije početka On je bio, poslije svršetka On će biti.

 

Bog je život tako se i Isus objavio Ja sam istina, i život, tko vjeruje u mene, živjet će.

Bog je ljubavobjavljeno u Ivanovim poslanicama

 

Isus ukazao da nema muškog i ženskog, tj. nema materijalnog tijela već samo duhovno tijelo u raju poput anđela.

 

Mitski elementi sinovi Božji (super čovjek) = mješanjem Bogova i žena. Tako su nastali prastanovnici Kanaana (bili su visoki gorostasi)

Potop odnosi se na Mezopotamiju (tamo su bile velike poplave, potopi). Potop je zapravo paradigma u kojoj su sadržane sve katastrofe i patnje koje su zahvatile čovjeka.

 

BIBLIJSKA ANTROPOLOGIJA

 

Biblija, Stari i Novi zavjet u središtu svog opisa ima Boga ali i čovjeka (izabranog naroda) tj. opisuje se odnos Boga i izabranog naroda.

Biblijski jezik o čovjeku je pučki jezik, koji ne govori sa znanstvene strane, već čovjeka shvaća kao Božje stvorenje s ograničenim sposobnostima, ograničeno biće ali istovremeno transcedentno biće jer njegov život ne završava u grobu već postoji život poslije ovozemaljske smrti. To bi bila teološka antropologija.

 

Tek poslije povratka iz babilonskog sužanstva Židovi donose sa sobom i neke vjerske sadržaje (poruke) kojih nije bilo prije uskrsnuće mrtvih (tijela), vjera u život poslije smrti.

 

Uskrsnuće je u Starom zavjetu bilo naslućivano ali ne i konkretno, a jasno se pojavljuje tek u 2-3. st. BC

Prorok Daniel uskrsnut će jedni na slavu a drugi na svoju sramotu

2. knjiga Makabejaca sve što vidiš na nebu (zvijezde..) je Bog stvorio, a tebi će Bog stvoriti novo tijelo.

 

Biblijski pisac pučki govori o čovjeku, govori pripovjedački. Čovjeka se može shvatiti jedino usporedo prema Bogu, kao duhovno biće. Biblijski pisci pokušavaju djelomice odgovoriti na pitanja o Bogu.

 

 

 

►Razlika između grčkog i biblijskog poimanja čovjeka:

Grčko dualističko poimanje čovjekafilozofsko poimanje čovjeka (Sokrat, Platon, Aristotel). Čovjek je sastavljen od tijela i od duše (čovjek kao psihosomatska cjelina). Znači sastavljen je od dva elementa: materijalni + formalni element. Duša je tijelu forma tj. tijelu daje formu. Platon je držao da je duša čovjekova proizašla od Boga kao čista ideja te se spojila s čovjekovim materijalnim tijelom i da prebiva u tijelu kao u zatvoru te da jedva čeka da se oslobodi tijela i ode u svijet ideja. Grci nisu poznavali uskrsnuće.

 

Biblijsko monističko poimanje čovjeka čovjek nije sastavljen od tijela i duše već čovjek jest tijelo i jest duša. Uključuje tri elementa: tijelo (basar), duša (nefeš), duh (ruah). Tijelo je meso, a duša je osjetilna, razumna. Meso znači da je čovjek od krvi i mesa, meso je za biblijskog pisca element po kojemu se čovjek može očitovati (pojaviti) u ovom materijalnom svijetu. U materijalnom svijetu, čovjek treba materijalni medij za pojavu. Duša nije dovoljna za materijalni svijet. Biblijski pisac rabeći izraz basar (tijelo-meso) misli na povezanost čovjeka sa materijalnim svijetom tj. sa zemljom.

 

S obzirom na tri elementa, moralo se misliti na uskrsnuće jer sva tri djela imaju značaj. Basar (meso) je propadljivi element, tj meso i krv ne mogu uskrsnuti i ne mogu ući u Kraljevstvo Božje. Duh i duša nisu propadljivi.

 

Čovjek poslije smrti se u Božjem svijetu pojavljuje sa svojim tijelom ali ono nije fizičke (materijalne) naravi. To tijelo je filozofski (teološki) pojam.

 

Tijelo nije samo materijalno već je i nešto više od toga tijelo je stvarnost po kojoj se čovjek očituje kao osoba to je ona stvarnost kojom čovjek pristupa Božjem svijetu.

 

Isusa nitko nije vidio kako je točno on uskrsnuo, odnosno taj postupak nisu mu bila prepreka vrata, a u isto vrijeme se pojavio na nekoliko mjesta znači mogao se očitovati kroz neki medij kojim su ga vidjeli oni koji su to željeli. Isto tako riječi koje je izgovorio ne bi bilo moguće snimiti jer se radilo o ˝duhovnom tijelu˝ Tijelo koje služi kao medij tj. čovjek kao osoba, kao cjelina.

 

Postavlja se pitanje: Je li se memorija tj. sjećanja gube ili ostaju nakon smrti? Teolozi smatraju da čovjekov duh prima ta sjećanja. Smatraju da uz to duhovno tijelo kojim pristupaju u Božji svijet idu i sjećanja koja je čovjek sakupio tokom života.

Nema vremenskog obilježja, uskrsnuće nastupa odmah nakon smrti.

 

Biblija: čovjek = Adam od Adama značenje Zemlja tj. zemljanin pa time i čovječanstvo.

Bog je udahnuo duh u zemljino biće i tako je nastao čovjek. To nije prirodoznanstveno objašnjenje već teološko.

 

Teološko NE kako je čovjek nastao nego što je nastalo. Mora se opisati kako je što i zašto nastalo. Tko je i što je taj čovjek.

 

Čovjek jest tijelo, tj. tijelo jest sastavljeno od zemlje i u zemlju se vraća (prah si i u prah ćeš se vratiti)

Čovjek nije samo tijelo (prah, zemlja) već i nešto božanstveno a to je duh (po tome je čovjek slika Božja)

 

Identifikacija čovjeka i slike Božje U ovome svijetu čovjek je slika Božja, tj. čovjek predstavlja na neki način Boga.

 Nisu kipovi, slike kao slike Božje nego je čovjek slika Božja.

 

˝Oblikova Bog ljude, oblikova čovječanstvo˝ između biblijskog i znanstvenog opisa nema razlike biblijski tvrdi da je čovjeka stvorio Bog, a da li ga je stvorio izravno ili preko nekog predoblika tako da se razvio u čovjeka nije predmet teologije ali se ne sukobljava sa znanošću.

Taj problem je riješen prije 2. vatikanskog koncila (pomirene su priče kompetencija teologa je da teološki govori o tome, a kompetencija znanstvenika je da znanstveno govori a obje ne smiju prelaziti svoje kompetencije).

 

Da li je Bog stvorio jednog muškaraca i ženu ili više te na jednom mjestu ili više mjesta na to pitanje trebaju odgovoriti znanstvenici, a bibličari odgovaraju na to pitanje odgovaraju ovako ˝ako se u isto vrijeme to biće homoniziralo na bilo kojem mjestu (Europa, Azija, Afrika) onda je to stvorenje Božje.˝

 

Stari zavjet promatra čovjeka kao dio zajednice, a zajednica se smatra kao jedno tijelo, kao jedan čovjek (korporativna osobnost).

U Starom zavjetu, sav izraelski narod ima tj. jest korporativna osobnost.

 

Abraham treba li žrtvovati prvorođenca. Bog mu objavio da ne spušta ruku na svoga sina. Čovjek se ne smije žrtvovati. Čovjek je slika Božja. Čovjek ne smije žrtvovati druge ljude, već samo životinje. U Novom zavjetu Isus ukida i takvu žrtvu tj sebe nudi kao žrtvu za čovječanstvo.

 

Adam to smo svi mi, svi smo utjelovljeni u Adamu kao prvom čovjeku. Naša sudbina nas povezuje sa prvim čovjekom, u prvom čovjeku smo svi mi sagriješili i sve počinje od tog prvog čovjeka. Svi ljudi baštinimo griješnost od jednog čovjeka (tzv. istočni grijeh).

 

Za razliku od grčkog dualističkog shvaćanja čovjeka, židovsko shvaćanje je monoteističko (duša je prožeta tijelom i obrnuto).

 

► Starozavjetni narod Boga smatra svojim ocem Abijah (otac moj/Jahve), Jaab (Jahve/otac)

 

Prorok Hošea prikazao povijest Izraela kao odnos sina i oca (740 - 701 BC)

Jeremija ˝teolog povijesti˝ pozivao narod na obraćenje i odmah im obećava bolju budućnost.

 

► Još se u Starom zavjetu koriste opisi Boga kao zaručnika zaručenog narodom kao zaručnicom.

 

Osim što su u Bogu vidjeli ˝muškarca˝ vidjeli su u Njemu i majčinske vrline.

U Novom zavjetu, zaručnik Isus ima zaručnicu Crkvu.

 

►Slika Boga kao pastira i naroda kao stada.

 

Knjiga Izaije proroka 66 poglavlja Proto-Izaija, 8 st. BC, prvih 39 poglavlja (ne sve)

                                                             Deutero-Izaija, sredina 6. st. BC, poglavlja 40-55

                                                             Trito-Izaija, oko 520. god. BC, poglavlja 56-66

 

berit = savez pojavljuje se u prasemitskom jeziku.

birit = između nešto kao lanci kojima se vežu ljudi.

 

U hrvatskom jeziku u 19. st. prevedeno kao zavjet.

Vrhbosanski Nadbiskup Šarić preveo Bibliju na hrvatski jezik 1943. g. i koristi naziv Savez.

Od 1968 koristi se riječ zavjet (prijevod Biblije Kršćanske sadašnjosti zadržava riječ zavjet)

 

U Bibliji je savez unilateralan savezBogpredlaže, tj. imainicijativupajetosavezodređenodjednestranezarazlikuodbilateralnogsaveza.

 

Dokumenti nađeni kod Ankare u Turskoj pojavljuju se primjeri unilateralnog saveza kojima su suvereni nametali pravila i ugovore drugim narodima ili vlastodršcima.

Hefiti južna Turska nakon iskapanja pronađeni su obrasci za sklapanje različitog saveza velika sličnost sa opisima sklapanja saveza u Bibliji.

 

10 zapovijedi najvažniji savez izvorno 2 ploče jednakog sadržaja (jedna za Boga, druga za narod). To su klauzule da bi narod mogao poštivati Boga.

 

Svjedoci sklapanja saveza između Boga i naroda su nebo i zemlja.

 

► Na početku predstavljanje subjekata (Ja sam Gospodin Bog tvoj),

                            onda kratka povijest (koji te izveo iz Egipta)

                             zatim uvijeti saveza (10 zapovijedi)

                             i na kraju svjedoci (nebo i zemlja)

                             pa blagoslovi i kletve (PNZ – ponovljeni zakon)

 

Sve predaje (od Jahvističke do Svečeničke) pridaju Mojsiju veliku ulogu.

 

Obnavljanje saveza liturgijski čin (duhovni) kojim narod putem svojih vjerskih ljudi obnavlja vjerovanje (Jošuina knjiga 24. glava, PNZ 6. i 26. glava)

˝Povijesni kredo˝ ispovijest vjere

 

U Novom zavjetu Isus sklapa novi savez po uzoru na stari savez (Mojsije na Sinaju) ˝ovo je krv ….˝

 

Zakon Božji zakon

Hebr. torah = zakon jrh (jarah) uputiti nekoga nekamo, pokazati put, smjernica, putokaz, uputa, uputstvo.

 

Mojsijev zakon petoknjižje.

 

TANAH Zakon (Torah), Proroci, Spisi

            tako zakon zovu u Bibliji (Stari zavjet)

 

Novi zavjet je nadogradnja Starog zavjeta, tj. reinterpretacija Starog zavjeta u smislu Isusa Krista.

Posljednja večera = Pashalna večera

 

Bogoštovlje štovanje Boga u zajednici kroz neke obrede

                   njegovanje odnosa prema Bogu

                     iskustvo susreta s Božanstvom

                   nije privatna stvar, već stvar zajednice

                   ne smije se improvizirati, ide po nekim točkama

                   izraz čovjekove želje i dužnosti štovanja Boga

 

Kulturanjegovanje odnosa prema Bogu tradicijama vlastitog naroda (ili nekog drugog)

             kulturu susrećemo u svakoj religiji isto kao i bogoštovlje

 

Molitvamože biti privatna stvar za razliku od bogoštovlja koje je stvar zajednice.

 

Elementi bogoštovlja:

1) Sveta mjesta npr. Olimp u Grčkoj, a u Starom zavjetu su to povišena mjesta poput Jeruzalema, Hermona, ali i svete rijeke kao Jordan …

            2) Sveti predmeti na svetim mjestima kovčezi, žrtvenici

            3) Sveta vremena uvjetovana nekim posebnim prirodnim događajima (sunce, mjesec)

                                             poistovjećuju prirodne pojave s Božanstvom kod objavljenih religija to nije slučaj to su    religije knjige

                                             na povijesnim zbivanjima blagdani koji slave neke povijesne događaje (boravak u pustinji, Sinaj, Egipat)

             4) Dodatni elementi nakana, učinci, nositelj bogoštovlja, krug sudionika bogoštovlja, intenzitet bogoštovlja.

 

U Starom zavjetu bogoštovlje se shvaća kao posao, rad….

hebr. abodah = posao, rad kult, bogoštovlje.

˝Bog izvede Izraelce u Obećanu zemlju da Ga štuje˝

 

Abraham 18. st. BC (pretpostavka je da je živio u 18 st. BC, no neki smatraju da je živio u 15. st. BC)

Bog sklapa savez s Abrahamom.

 

Nakon razaranja hrama u Jeruzalemu, bogoštovlje se nastavlja u sinagogama. U njima se skupljalo, molilo, pjevalo, tumačilo Sveto pismo ali NE i žrtvovalo.

 

Sinagoga grč. sin agen = dolaziti zajedno.

hebr. bet knesset = dom sastajanja (molitve)

 

Kršćani su do rušenja hrama u Jeruzalemu išli u sinagogu sa Židovima

 

Žrtva, molitva, čišćenja, zavjeti, post bogoštovlje u Kršćana Isus je sebe žrtvovao, euharistija kao žrtva. Misa je   shvaćena kao nekrvna žrtva. Molitva je neposredni kontakt između molitelja i Boga.

 

Nebo naziv za Boga jer Židovi nisu smjeli izgovarati Jahve. ˝Oče naš koji jesi na nebesima˝ = Oče naš koji jesi Bog.

Svećenici nositelji kulta

 

Objava:

 

objava je Božji čin.

objava tajne, budućnosti nekome

Bog se objavio na mnogo načina

objava se s vremenom razvijala, sazrijevala

 

Objava je konkretni povijesni događaj, pisac misli na neke osobe iz Starog zavjeta koje su postojale.

Bog se nije objavio samo jedanput nego je Bog sa ljudima (svojim stvorenjima) takoreći putovao.

U Starom zavjetu posebno iskustvo jednog naroda, tj. to je zapis tog iskustva.

 

Privatne objave Međugorje, Fatima, Lurd

Službena objava Sveto pismo mjerilo vjere

 

Biblija NORMA vjerovanja i čudotvornog života

 

Bog sebe objavljuje u onoj mjeri koja je potrebna da bi Ga čovjek prihvatio i shvatio.

Bog sebe NIKADA ne pretvara u objekt, jer bi onda čovjek bio ˝jači˝ od Boga.

Bog objavljuje smisao događaja.

 

 

Kanali Božje objavečudesna djela

                             povijesni događaji (netko (prorok) te događaje tumači, npr. izlazak iz Egipta, Babilonsko sužanstvo)

                                 sve u prirodi (životinje, njihov instinkt, čovjekovo divljenje prirodi)

 

Novi zavjet i svi Pavlovi spisi su pisani na grčkom jeziku.

 

Evanđelje = radosna vijest

grč. eu angelion = dobra (radosna) vijest (poruka)

Angelis = vjesnik, onaj koji naviješta anđeo.

 

Evanđelje nastanak Markovo obuhvaća vremensko razdoblje od 1 godine, kod Ivana čak 3 godine, dok se za ostala dva evanđelja ne zna točno, ali svakako više od godine dana.

Pavao je prvi upotrijebio riječ Eu Angelion poruku Isusovu je nazvao Eu Angelion.

 

Markov spis (65-70 AD) upotrebljava taj izraz tj. tim izrazom započinje svoje djelo ˝Početak Evanđelja˝

 

Markovo evanđelje nije biografija Isusa Krista u današnjem smislu riječi, ali je navještaj poruke i propovijedanja Isusa Krista u povijesnom ruhu.

Marko nije sakupljao povijesne podatke, izvori su mu predaja starijih naraštaja, više teološki nego povijesno.

 

Marko je prilikom pisanja imao stariji predložak s Isusovim govorima, polemikama s Farizejima, Isusove usporedbe, Isusova čudesa Marko ih je preradio, smjestio je građu u prostor i vrijeme.

 

Predaje tj tekstovi koji su zapisani u zajednici a koje je Marko iskoristio kao građu za svoje evanđelje:

            ► Podrobni izvještaji o muci i smrti Isusovoj te o uskrsnuću (detaljni opisi)

            ► Zbirka galilejskih govora

            ► Zbirka usporedbi (tumači npr. sjeme posijano ….)

            ► Izvještaji o čudesima

            ► Izvještaji i odlomci o zajednici

            ► Apokalipsa u kojoj Isus otkriva buduće događaje

 

Matej posvjedočio Isusa kao sina Božjeg (Marko to nije pisao)

 

Djela apostolska ne opisuju Isusov život kao evanđelja, npr. piše se da je Isus činio čudesa ali nije precizirano koja čudesa.

 

Marko opisuje rimskog zapovjednika pri raspeću Isusa koji kaže: ˝zaista, ovaj čovjek bijaše sin Božji˝

 

Isus poziva učenike da ga slijede ali ne više u nauku već da ga slijede u vjeri.

 

Markova mesijanska tajna Isus govori apostolima da nikome ne govore da je on Mesija.

Kasnije su učenici, sljedbenici prihvaćali ˝samo po sebi˝ (nije trebalo biti nigdje zapisano) da je Isus bio Mesija

 

Prema Marku, Isus govori mnoge usporedbe od kojih su neke vrlo teško razumljive. ˝prispodobe˝

Aktualizacija nekih Isusovih usporedbi Marko prilagođava tj tumači i aktualizira Isusove usporedbe na svoju zajednicu (Rimljani) a ne na zajednicu u Galileji itd. To su radili i drugi evanđelisti (Matej i Luka) time se govori o nekim problemima u novoj zajednici i to ne vrijedi samo za Isusovo vrijeme već i za sva vremena do danas je zadržano u crkvenim propovijedima.

 

Kako se Isus odnosio prema Mojsijevom zakonu Isus nije došao ukinuti zakon (objava Starog zavjeta) nego ga dovršiti na to je upućivao Marko.

 

˝Što mi je činiti da uđem u život vječni?˝ Isus kaže: ˝ono što piše u zakonu˝ , ˝idi i sve to čini˝.

 

Isus poštuje zakon, ne ukida ga već dovršava.

 

Strogo poštivanje Šabata ništa ne radi na Šabat, čak je bilo ograničeno putovati pješice na 2 km.

Nije čovjek stvoren radi Šabata, već je Šabat stvoren radi čovjeka. Čovjek je time više Božji čovjek.

 

Zapovijedi ima 365 broj dana u godini

Zabrana ima 587 broj kostiju u čovjeka

 

 

 

Brojač posjeta

360321
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Last Week
Ovaj mjesec
Last Month
UKUPNO
117
136
117
358863
3774
4144
360321

Vaša IP adresa je: 54.161.40.41
Server Time: 2018-07-22 12:42:53