Euharistija

EUHARISTIJA

 

Sveta misa ili Euharistija je najuzvišenija žrtva kojom nam se Krist daruje da zauvijek budemo s njim; Euharistija je spomen-čin Isusove muke, smrti i uskrsnuća u kojoj doţivljavamo uvijek istu stvarnost Velikog četvrtka, Velikog petka i Velike subote – u isto vrijeme se spominjemo tih događaja i činimo isto; Euharistija je i zahvalna gozba gdje se suobličujemo s Kristom blagujući njegovo Tijelo i Krv.

Sveta Misa jedna je od najuzvišenijih tajni kršćanske vjere. Ona je vrhunac prema kojemu teži sav život kršćana, ali također i središte i izvor duhovne jakosti za članove Crkve. Crkveni dokumenti jasno govore o značenju i slavljenju Euharistije. Crkveni dokument: "Uputa o štovanju euharistijskog otajstva", izdan u Rimu 1967. donosi slijedeće: "Misa ili večera Gospodnja ujedno je i nerazdvojivo: žrtva po kojoj Žrtva križa biva trajnom; spomen-čin smrti i uskrsnuća Gospodina koji je rekao: 'Ovo činite meni na uspomenu' (Lk 22,19); sveta gozba na kojoj zajedničkim blagovanjem tijela i krvi Gospodnje Božji narod biva dionikom dobara pashalne žrtve, obnavlja novi savez što ga je Bog jednom zauvijek utanačio s ljudima u Kristovoj krvi, te u vjeri i nadi predskazuje i pretječe eshatološku gozbu u Kraljevstvu Očevu, naviještajući smrt Gospodnju 'dok on ne dođe'".

 

1. ŽRTVA

Ţrtva je čin kojim se odričemo nekog zemaljskog dobra i prinosimo ga Bogu u ţelji da time Boga častimo. Još je dublje ono značenje ţrtve koje proizlazi iz činjenice da su ljudi svjesni svojih grijeha, kao uvrede nanesene Bogu, pa mu ţele dati naknadu i zadovoljštinu. Čovjek ţeli u ţrtvi zapravo samoga sebe prikazati Bogu. Ţrtva je samo zamjena. Zato sv. Augustin kaţe: "Svrha je ţrtve da nas sjedini s Bogom!" Isus Krist preuzeo je na sebe grijehe svih ljudi, u nakani da samog sebe prinese za njih kao ţrtvu naknade i zadovoljštine, i to na krvav način – na kriţu! Izvršivši to djelo, postao je otkupiteljska ţrtva, naš Otkupitelj ili Spasitelj. Onu krvnu ţrtvu s Kalvarije Isus je unaprijed ostvario na posljednjoj večeri – na nekrvan način, govoreći nad kruhom: "Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje", a nad vinom: "Ovo je krv moja koja se za vas prolijeva", dodajući nad oboma kao jednim činom: "Ovo činite meni na spomen !" Tako je učinio mogućim da se njegova ţrtva s Kalvarije obnavlja i posadašnjuje na nekrvan način, a to je sv. Misa. U misnom slavlju sakramentalno, to jest pod vidljivim znakom, nastavlja se i na nas primjenjuje cijelo Kristovo otkupiteljsko djelo: muka, smrt i uskrsnuće. Ne mogu se, naime, Gospodinova muka i smrt odijeliti od njegova uskrsnuća. Krist, prisutan u Euharistiji, uskrsli je Gospodin, pa stoga i mi u tom sakramentu primamo zalog vlastitog uskrsnuća. Vrijeme je da istaknemo još jedno otajstvo, ono koje se zbiva u sakramentu krsta, po kojem se mi pritjelovljujemo Kristu udioništvujući u njegovoj smrti i uskrsnuću, tako da postajemo otajstveno JEDNO s njim, on glava a mi tijelo. I budući da smo JEDNO s njim, on je na kriţu u sebi sve nas prikazao svome Ocu, pa se i u Misi suprikazujemo s njim, ali ne tako da bi naša ţrtva bila nešto bez njegove, da bi se dala odijeliti, a da ipak sačuva pravi smisao. To ne! Niti naše suţrtvovanje čini Gospodinovu ţrtvu vrednijom. Gospodin je samo htio da i mi surađujemo u svome spasenju. Zato nas je pritjelovio samome sebi, da naše ţrtvovanje ne bude prinošenje tuđeg, nego naše vlastito. Stoga i mi u tom sakramentu primamo zalog vlastitoguskrsnuća. Gospodin je rekao: "Zaista, zaista vam kaţem: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati ţivota u sebi. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ima ţivot vječni i ja ću ga uskrisiti na posljednji dan" (Iv 6, 53–54). Značajno je da se na času smrti vjernicima dijeli uz bolesničko pomazanje i sv. Pričest kao poputbina. Kršćani je primaju kao sakrament vječnog ţivota. Što je, naime, suumrlo s Kristom, to i suţivi s Kristom.

 

2. SPOMEN-ČIN

Ustanovljujući euharistijsko otajstvo Gospodin je odredio da se ono trajno vrši u njegovoj Crkvi, i ona kao da nema uzvišenijeg zadatka na ovome svijetu nego da ispunja taj zadatak. Gospodin je upravo zapovjedio: "Ovo činite meni na spomen !" U Euharistiji se izraţava cijelo Kristovo otkupiteljsko djelo, to jest njegova smrt i uskrsnuće, tako da nema jednog bez drugog. Po tom otajstvu primamo oproštenje grijeha u njegovoj smrti i uskrsnuću – te postajemo čisti. Postajemo također dionici njegova ţivota u njegovu uskrsnuću i baštinici Kraljevstva Boţjega po njegovu uzašašću na nebo.

Ali u Euharistiji je uključena također i parusija, to jest drugi Kristov dolazak u slavi, na koncu povijesti, kada će otkupljeni ući s njim u ţivot budućega vijeka. Sv. Pavao piše: "Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovaj kaleţ, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe" (1 Kor 11, 26).

Po Euharistiji primamo zalog buduće slave i predokus raja. On nas, dakle, "prenosi u prošlost, u otajstva povijesnog Krista u kojem je ukorijenjena i iz kojega crpi svoju realnost i širi svoju boţansku ţivotnost. A u isto vrijeme ona naviješta, uprisutnjuje i oplođuje budućnost..." (A. M. Roguet).

Euharistija ima, naravno, svoje značenje i u sadašnjosti. Po njoj se već sada sjedinjujemo s Kristom, te braćom i sestrama. Zato latinski izraz Communio izravno znači zajedništvo, dok hrvatska riječ Pričest znači čest (dio!) u cjelini.

 

3. GOZBA

Gotovo uz svaku ţrtvu vezana je ţrtvena gozba. To susrećemo u mnogim religijama starog svijeta, a i danas. Blagovanjem jednog dijela, npr. ţrtvovanog mesa, ljudi se ţele sjediniti s boţanstvom. Kad je npr. izraelska obitelj donijela neku ţivotinju za ţrtvu, jedan bi dio bio spaljen, a drugi dio bio bi za blagovanje i prinosnicima i svećenicima, osim kod onih ţrtava koje su se čitave morale spaliti. Blagovanjem ţrtvovanog mesa izraţavalo se sjedinjenje, zahvaljivanje i pomirenje s Bogom. Značajno je npr. blagovanje vazmenog janjeta. Bog je izabranom narodu naredio to obredno blagovanje u znak sjećanja na oslobođenje iz egipatskog ropstva.

Za prve kršćane nezamisliva je bila euharistijska ţrtva bez pričesti. Dobro su shvaćali da se samo na taj način potpuno sjedinjuju s Kristovom ţrtvom, odnosno s Kristom samim. Po Kristovoj ţrtvenoj gozbi poistovjećujemo se s Gospodinom i svaki pričesnik postaje »drugi Krist«.

Gospodin je često blagovao sa svojim učenicima, ali i s grešnicima. Prigodom takvih gozbi na poseban je način okupljao oko sebe. Razgovorom i stvaranjem zajedništva imao je prilike navijestiti Radosnu vijest o kraljevstvu Boţjem i prisutnima ponuditi spasenje.

Jedna je gozba bila osobito značajna u Isusovu ţivotu, a to je njegova posljednja večera. Tom prigodom Gospodin je povezao darove kruha i vina sa svojom smrću.

Kruh postaje njegovo tijelo koje se lomi za sve ljude, a vino postaje njegova krv koja se prolijeva za sve ljude. Tako je njegova posljednja večera značila vrhunac Isusove ljubavi prema učenicima i prema svima nama, a ona se nastavlja i ponazočuje u svakoj svetoj Misi. Stoga P. Parsch s pravom kaţe: "Sveta je Misa najveće i najuzvišenije što mi kršćani imamo. To dragocjeno blago poloţio je Krist u ruke Crkve, da ga čuva do konca svijeta."

Brojač posjeta

350965
Danas
Jučer
Ovaj tjedan
Last Week
Ovaj mjesec
Last Month
UKUPNO
118
114
118
349615
3362
5840
350965

Vaša IP adresa je: 54.162.253.34
Server Time: 2018-05-20 12:57:55